Grinje (Acarina)

         Grinje pripadaju razredu paučnjaka (Arachnida). Red grinja obuhvaća više od 10 000 opisanih vrsta svrstanih u 200 porodica, a neke vrste su štetne za bilje dok su druge korisne kao prirodni neprijatelji. To su male životinje, većinom manje od 1 milimetar. Članci tijela im nisu jasno odijeljeni kao kod kukaca. Tijelo se dijeli na prosomu (prednji dio) i hysterosomu (stražnji dio). Grinje imaju 4 para nogu, s iznimkom grinja šiškarica koje imaju samo 2 para nogu. Nemaju ticala već jako razvijena pipala. Odlažu zimska i ljetna jaja. Ličinke se najčešće presvlače pet puta, a kod zadnjeg presvlačenja prelaze u nepokretni stadij nimfe iz koje se razvije spolni oblik. Za vinovu lozu najznačajnije su dvije porodice grinja: crveni pauci (Tetranychidae) i grinje šiškarice (Eriophydae). Od crvenih pauka velike štete rade crveni voćni pauk i koprivina grinja, a od grinja šiškarica za vinovu lozu značajne su akarinoza i erinoza.

Crveni voćni pauk (Panonychus ulmi)

            Općenito. Iako je odavno bio poznat kao štetnik voćaka, najviše šljiva, crveni voćni pauk tek oko 1960. godine postaje važnim štetnikom plantažnih nasada jabuka, a kasnije i vinograda. Isprva je bio važan štetnik u Međimurju, a potom se proširio i na druga područja Hrvatske. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, crveni voćni pauk suzbijao se i do 5 puta godišnje, a usprkos zaštiti štete su i dalje bile zabilježene na pojedinim lokacijama.

Danas se brojnost crvenog voćnog pauka smanjila te se smatra problemom samo tamo gdje je njegova pojava izazvana nekom pogrešnom mjerom. Pojavi može pogodovati intenzivna kemijska zaštita protiv drugih štetnika i bolesti koja uništava ili ometa prirodne neprijatelje ovog štetnika poput grabežljivih grinja roda Typhlodromus, stjenica, božjih ovčica i tripsa. Također, i gnojidba dušikom može utjecati na pojavu crvenog voćnog pauka jer mijenja biokemijska svojstva lišća. Crveni voćni pauk je sposoban razviti brzu rezistentnost na niz pesticida. Neki smatraju da na pojavu štetnika utječu i vremenske prilike: izostanak oborina i više temperature koji povoljno utječu na njegovu pojavu.

Crveni voćni pauk ima kruškoliko tijelo, jarko crvene boje, duljine 0,3 – 0,5 mm. Ženke su veće od mužjaka. Ličinke su u početku narančaste boje, a kasnije pocrvene. Zimska jaja su crvene boje, a ljetna su manja od zimskih te malo svijetlija.

            Biologija. Štetnik prezimi u stadiju zimskih jaja po čemu se razlikuje od ostalih pripadnika porodice i grinja šiškarica, koji prezime kao odrasli oblici. Jaja su najčešće odložena na dvogodišnje izboje oko pupova, a često se nalaze u velikim skupinama koje se mogu lako uočiti. Ličinke izlaze krajem ožujka i u travnju što se događa nekoliko dana prije otvaranja pupova te zbog toga dio ličinki umire uslijed nedostatka hrane. Izlazak ličinki može trajati i do mjesec dana. Za vrijeme svog razvoja prolaze kroz tri stadija, a nakon svakog slijedi po jedan stadij nimfe koja miruje. Razvoj ličinke završava za 7 – 10 dana. Odrasli zatim odlažu ljetna jaja na naličje lišća. Crveni voćni pauk ima 6 – 7 generacija godišnje koje se isprepliću. Zimska jaja se mogu pronaći već od druge polovice kolovoza. Temperature do 22°C povoljno utječu na razvoj pauka, a optimalna relativna vlaga zraka je 60 – 75%.

            Štete. Ličinke odmah pri izlazku iz jaja odlaze na prvo lišće i sišu na naličju. Što je napad raniji, štete su veće, a obično je najjači napad onaj posljednjih generacija. Najveće štete nastaju u vrijeme kretanja voćaka i loze. Na napadnutom lišću se isprva vide žućkaste točkice koje ubrzo poprimaju ljubičasto-crvenkastu ili ljubičasto-smeđu boju. Točkice su najčešće koncentrirane uz žile, spajaju se te se list suši. Sisanjem uzrokuju raspadanje klorofilnih zrnaca i koagulaciju protoplazme. Napadnuto tkivo kasnije nekrotizira i ljeti cijelo lišće posmeđi, suši se i otpada, a katkad može dobiti bakrenastosmeđu boju. Napad se može očitovati i u nenormalnom razvoju plodova i slabijim razvojem pupova.

            Zaštita. Na regulaciju populacije crvenog voćnog pauka uvelike utječu prirodni neprijatelji te ih je potrebno poštediti. Od prirodnih neprijatelja ističu se grabežljiva grinja Tyhplodromus pyri, stjenice, tripsi i božje ovčice. Smatra se da se štetnik ne može prenamnožiti pri omjeru grabežljivih grinja i crvenih pauka manjem od 1:10. Pragom odluke za suzbijanje smatra se 500 – 1000 jaja na dužinski metar rozgve ili grančica. Uzima se 50 – 100 uzoraka grana dugih 20 cm s isto toliko biljaka te se broj jaja preračuna na dužinski metar. U manjim nasadima u vrijeme vegetacije pregledavaju se listovi, a pregledava se do 100 listova. Zimsko prskanje provodi se u vrijeme kretanja vegetacije uljnim sredstvima (BIJELO ULJE, MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, CRVENO ULJE, PROMANAL NEU, OVIPRON TOP, OVITEX, RED FOX) kada je 30% ličinki izašlo iz jaja. Krene li se sa suzbijanjem ranije moglo bi izostati njihovo ovicidno djelovanje, a kod prekasnog prskanja bi masa ličinki već mogla nanijeti izvjesne štete. Važna je i kvalitetna aplikacija (kupanje voćke). Ako ovo tretiranje nije provedeno, u vegetaciji pri duljini izboja 10 – 20 cm potrebno je ponoviti tretiranje selektivnim akaricidima. Tretiranje početkom ljeta provodi se ako je napadnuto 70% lisne mase, a može se ponoviti i sredinom i krajem ljeta. Za suzbijanje crvenog voćnog pauka na vinovoj lozi, osim uljnih sredstava, dozvolu imaju i sljedeći pripravci:

PRIPRAVAK

AKTIVNA TVAR

APOLLO 50 SC

klofentezin

ENVIDOR SC 240

spirodiklofen

KRAFT 18 EC

abamektin

VERTIMEC 018 EC

ZOOM 11 SC

etoksazol

MASAI

tebufenpirad

Koprivina grinja, obični crveni pauk (Tetranychus urticae)

            Općenito. Izraziti je polifag. Hrani se s najmanje 200 različitih vrsta bilja, a vrlo je važan štetnik povrća i ukrasnog bilja u zaštićenom prostoru, ali oštećuje i vinovu lozu, voćke, kukuruz, soju, šećernu repu i hmelj. 2000. godine zabilježen je vrlo jak napad koprivine grinje na soji u Hrvatskoj. Na pojedinim površinama u Podravini lišće je posmeđilo i počelo otpadati, a mahune su ostale malene i kržljave. Napad se dogodio u srpnju za vrijeme suhog i toplog vremena. Ženka grinje je dugačka 0,6 mm, a pauci su žute do narančaste boje i imaju dvije izrazite tamne pjege na hrptu. Ovisno o vrste hrane mogu biti i zelenkate i svijetlo-crvene boje. Jaja su bjeličasta, prozirna i jedva primjetna golim okom.

            Biologija. Prezimi u stadiju odraslog oblika, a u toplim uvjetima u zaštićenom prostoru nastavlja se razvijati i razmnožavati tijekom zime. Ženke odlažu stotinjak jaja na list. Razvoj od stadija jaja do odraslog oblika pri optimalnoj temperaturi 30 – 32°C traje 8 – 12 dana, a u normalnim uvjetima do 14 dana. Grinja se razvija pri temperaturama između 12 i 14°C, a pogoduje joj niska relativna vlažnost zraka. Koprivina grinja ima 6 – 10 generacija godišnje.

            Štete. Zaraženo lišće je puno sitnih bjeličastih točkica koje se spajaju, lišće postaje prošarano i slično mramoru. Nervatura lišća najdulje ostaje zelena, a list se kasnije suši, nekrotizira i otpada. Grinja stvara mnogo paučine na naličju lista kojom mogu povezati i više listova zajedno te se u njoj pauci i nalaze. Na jače zaraženim biljkama prirod je niži, plodovi sitniji i slabije kakvoće. Pri zarazi koprivine grinje vidljiva su žarišta budući da je slabo pokretna.

            Zaštita. Jaja često budu odložena i na korove tako da je jedna od mjera suzbijanja i uništavanje korova. Glavni načina suzbijanja je preventivnim higijenskim mjerama kao što je uklanjanje korova, redovitog iznošenja biljnih ostataka, podizanje vlage zraka u zaštićenom prostoru čestim zalijevanjem biljaka. U Nizozemskoj se koristi biološka metoda grabežljivom grinjom Phytoseiulus persimilis koja siše ličinke i odrasle oblike crvenog voćnog pauka, a koristi se i vrsta Amblyseius cucumeris. Dozvolu za kemijsko tretiranje vinove loze protiv koprivine grinje imaju aktivne tvari abamektin (pripravak: KRAFT 18 EC, VERTIMEC 018 EC, APACHE), etoksazol (pripravak: ZOOM 11 SC), tebufenpirad (pripravak: MASAI), heksitiazoks (pripravak: SHOSHI),  heksitiazoks (pripravak: DIABLO SC) i uljni preparat na osnovi parafinskog ulja RED FOX.

Izazivač crne peteljke (Brevipalpus lewisi)

            Općenito. Pripada u porodicu plosnatih grinja (Tenuipalpidae) te nije utvrđena u Hrvatskoj, ali je zato prisutna u državama s kojima graničimo: Crnoj Gori, Srbiji i Mađarskoj. Tijelo grinje je plosnato, jajolika oblika, prljavo crvene boje, a dužina tijela je oko 0,2 mm.

            Biologija. Ženka prezimi u stadiju odraslog oblika pod korom čokota vinove loze kamo se vraćaju i u proljeće pri niskim temperaturama. Pri temperaturi od 14 – 15°C penju se na pupove, izboje i mlado lišće, a kasnije i na cvjetove i grozdiće. Ima nekoliko generacija godišnje.

            Štete. Osim vinove loze napada i maslinu. Napada pupove, izboje, mlado lišće, cvjetove i grozdiće. Na mjestu sisanja vide se bjeličaste, žućkaste ili crvenkaste pjege što ovisi o sorti vinove loze, a kasnije ta mjesta sisanja pocrne. Napadnuti izboji dobivaju tamne pjege pri osnovi i u zoni nodija, a napadnute peteljke zadebljaju i potamne. Tamne pjege se mogu pojaviti i na bobicama, gdje napad remeti proces sazrijevanja zbog čega se u grozdu nalazi više kiseline od šećera. Grozdovi su manji i rehuljavi. Zaraza se prenosi sadnim materijalom.

Akarinoza (Calepitrimerus vitis)

            Općenito. Grinje šiškarice važna su skupina fitofagnih grinja. U svijetu je poznato oko 2000 vrsta. Najčešće su to monofagne vrste koje se hrane na samo jednoj biljnoj vrsti. Svojoj ishranom stimuliraju razvoj biljnih stanica i izazivaju brojne izrasline i deformacije na biljnim organima, a mogu prenositi i neke virusne bolesti biljaka. Neke vrste su dobile naziv po izraslinama koje izazivaju. Grinje šiškarice su manje od 0,2 mm te su vidljive samo uz pomoć povećala. Imaju duguljasto tijelo, potpuno različito od ostalih grinja, a imaju i samo 2 para nogu. Usni ustroj im je građen za bodenje i sisanje. U lozine grinje šiškarice ubrajaju se 2 značajne vrste: akarinoza i erinoza kojima se od 1967. do danas znatno povećao intenzitet pojave. Uzrok naglog porasta populacije nije u potpunosti objašnjen iako se smatra da je glavni uzrok sličan onom kod crvenog voćnog pauka: uništenje njihovih prirodnih neprijatelja.

            Biologija. Prezimi ženka ispod kore na čokotu, ali može i ispod ljuski na pupu. U vrijeme bubrenja pupa grinje ulaze dublje u pup. Kako se izboj razvija, grinje se premještaju na najmlađe dijelove. Ženke prezimjele na kori čokota kasnije dolaze do izboja. Ženke odlažu sferična bezbojna jaja čiji razvoj traje desetak dana. Razvoj ličinki traje 8 – 10 dana, a razvoj nepokretne nimfe još 8 dana. Akarinoza može imati 3 – 5 generacija godišnje. Za vrijeme vegetacije nalazi se na naličju mlađih listova.

            Štete. Ženke pri zavlačenju u pup sišu unutar njega što moće prouzročiti posmeđenje i uginuće pupa ili pojavu izboja sa skraćenim internodijima, a ta se pojava neka zvala „court noue“. Zbog oštećenja glavnog pupa dolazi do izbijanja iz postranog pupa te se javljaju dvostruki izboji. Prilikom sisanja na listu nastaju ubodi okruženi dekloriranom zonom koja ponekad može biti zvjezdanog oblika. Ta se mjesta uboda mogu posušiti i ispasti te cijeli list može biti prošupljen, ali češće je prisutna jaka deformacija lista s karakterističnim tamnim uzdignutim rubom i šarenom mozaičnom plojkom. Pri napadu krajem ljeta list poprima tamnu boju od brojnih tamnih točkica, a ponekad se može vidjeti i ljubičasti sjaj točkica. Najvažnije štete nastaju u proljeće u vrijeme usporenog razvoja loze zbog hladnog vremena. Grinje su tada koncentrirane na maloj lisnoj površini. Ako je broj grinja u pupu velik tijekom zime štete će biti velike bez obzira na vremenske prilike.

            Zaštita. Proljetna pojava grinja i njihovo kretanje na lozi može se pratiti postavljanjem uskih ljepljivih pojaseva na rozgvu. Dobrim odabirom se pokazala uporaba kvalitetne izolirne vrpce omotane ljepljivom površinom okrenutom prema gore. Jedna od mjera opreza je izbjegavanje zaraženog sadnog materijala. Lozine grinje šiškarice imaju i veliki broj prirodnih neprijatelja, a najčešće su to grabežljive grinje. Zimsko prskanje čokota je vrlo učinkovito. Čokote treba temeljito prskati uz utrošak mnogo škropiva. Uljane insekticide (CRVENO ULJE, MODRO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) treba koristiti u vrijeme otvaranje pupova budući da trebaju prodrijeti u njih, a koriste se i sumporna sredstva.

Erinoza (Colomerus vitis)

            Općenito. Grinje šiškarice važna su skupina fitofagnih grinja. U svijetu je poznato oko 2000 vrsta. Najčešće su to monofagne vrste koje se hrane na samo jednoj biljnoj vrsti. Svojoj ishranom stimuliraju razvoj biljnih stanica i izazivaju brojne izrasline i deformacije na biljnim organima, a mogu prenositi i neke virusne bolesti biljaka. Neke vrste su dobile naziv po izraslinama koje izazivaju. Grinje šiškarice su manje od 0,2 mm te su vidljive samo uz pomoć povećala. Imaju duguljasto tijelo, potpuno različito od ostalih grinja, a imaju i samo 2 para nogu. Usni ustroj im je građen za bodenje i sisanje. U lozine grinje šiškarice ubrajaju se 2 značajne vrste: akarinoza i erinoza kojima se od 1967. do danas znatno povećao intenzitet pojave. Uzrok naglog porasta populacije nije u potpunosti objašnjen iako se smatra da je glavni uzrok sličan onom kod crvenog voćnog pauka: uništenje njihovih prirodnih neprijatelja.

            Biologija. Bilogija je slabo proučena. Erinoza godišnje ima do 7 generacija, a tijekom ljeta se razmnožavaju partenogentski dok se tijekom jesen razmnožavaju spolnim putem.

            Štete. Prvenstveno uzrokuje pojavu nabreklina na licu lista, a na naličju se nalazi vunasta prevlaka koja se za vrijeme jake zaraze može naći i na grozdovima. Vunasta prevlaka može izgledati i kao bjeličaste pjege pa vinogradari znaju zamjeniti erinozu s peronosporom za koju se smatra da u listove zaražene grinjom može lakše prodrijeti. Vunasta prevlaka je nitasta tvorevina nastala hipertrofijom staničja epiderme zbog djelovanja grinja. S vremenom prevlaka postaje sve gušća, a iako je prvo bijela, zbog sadržaja antocijana može imati crvenkasti ili ljubičasti sjaj. Na kraju postaje rđastosmeđa. Nabrekline s gornje strane lista velike su poput zrna graška ili graha, a često su isprva crvenkaste ili ljubičaste, a kasnije postaju zelene. Mogu biti i žute boje. Sljedeći oblik šteta erinoze su oštećenja pupova. Izboji su kratki sa skraćenim internodijima, zakržljali, brzo se posuše, a mogu se stvarati i vještičje metle. Mogu uzrokovati i uvijanje lišće bez tvorbe vunastih prevlaka. List se uvija s obje strane prema dolje i ima oblik žlice ili cilindra. Pri otvaranju lista tkivo puca, a najjači su simptomi na vršnom lišću koje žuti, smeđi i otpada. Na žilama se vide nekrotična mjesta.

            Zaštita. Proljetna pojava grinja i njihovo kretanje na lozi može se pratiti postavljanjem uskih ljepljivih pojaseva na rozgvu. Dobrim odabirom se pokazala uporaba kvalitetne izolirne vrpce omotane ljepljivom površinom okrenutom prema gore. Jedna od mjera opreza je izbjegavanje zaraženog sadnog materijala. Lozine grinje šiškarice imaju i veliki broj prirodnih neprijatelja, a najčešće su to grabežljive grinje. Zimsko prskanje čokota je vrlo učinkovito. Čokote treba temeljito prskati uz utrošak mnogo škropiva. Uljane insekticide (CRVENO ULJE, MODRO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) treba koristiti u vrijeme otvaranje pupova budući da trebaju prodrijeti u njih, a koriste se i sumporna sredstva.

Leptiri (Lepidoptera)

          Red Lepidoptera broji oko 160 000 vrsta i jedan je od najbrojnijih redova kukaca od kojih su mnogi važni poljoprivredni štetnici. Imaju 2 para krila koji su većinom prekriveni raznobojnim ljuskicama ispod kojih se nalazi razgranata nervatura koja pomaže pri određivanju pojedinih vrsta. Vrlo su dobri letači. U nekih vrsta leptira prisutan je spolni, a u drugih sezonski dimorfizam. Usni ustroj je građen za lizanje i sisanje, a u obliku je rila svijenog u krug. Odrasli oblici leptira ne prave štete, već to rade njihove gusjenice koje imaju usni organ za grizenje i žvakanje. Imaju izduženo valjkasto tijelo i 3 para prsnih i 2 – 5 pari nogu na zatku. Najčešće su obrasle različito obojenim dlačicama čiji raspored može poslužiti za determinaciju. Mnoge vrste prave pređu kojom zapredaju biljne dijelove unutar kojih prave kukuljice. Kukuljica je pokrivenog oblika s vidljivim nogama i krilima. Leptiri se dijele na 2 podreda: Jugatae i Frenatae. Podred Frenatae dijeli se na dvije skupine: Microfrenatae (Microlepidoptera) i Macrofrenatae (Macrolepidoptera). Od važnijih štetnika vinove loze, skupinu Microlepidoptera pripadaju vrste: pepeljasti i žuti grozdov moljac, grozdov savijač, a u skupinu Macrolepidoptera vrste: grba korak i lozina sovica.

Lozin pupar (Theresimima ampelophaga)

            Općenito. Ne javlja se masovno svake godine, ali je prisutan u nekim vinogorjima u Hrvatskoj. Raspon krila leptira je 20 – 26 mm, a ujednačene su tamnosmeđe do crne boje. Tijelo leptira je plavosive boje. Mlađi stadiji gusjenica su žućkaste boje, a starije gusjenice imaju izražene tamne bradavice iz kojih izbijaju čuperci dlačica. Gusjenice mogu biti do 15 mm duge.

            Biologija. Prezime gusjenice na skrovitim mjestima, najčešće u otpalom lišću, odbačene rozgve ili pod korom. Izlaze u proljeće. U hladnijim kontinentalnim područjima ima samo jednu generaciju, a u toplim krajevima može imati dvije generacije godišnje. Leptir se javlja od sredine lipnja do kolovoza.

            Štete. Buše pupove prije njihovog otvaranja, a kasnije napadaju i listove s donje strane. Izgrizaju parenhim lista te se mjestimično vide propali dijelovi lista samo s nepojedenom nervaturom. Za jakog napada može doći do golobrsta.

            Zaštita. Prisutnost leptira može se pratiti pomoću feromonskih mamaca koji se postave unutar vinograda. Ako su na mamcu prisutni leptiri, u proljeće će doći do napada gusjenica. Tretiranje se obavlja uljnim sredstvima (CRVENO ULJE, MODRO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) u zimskom razdoblju, a kasnije se rabe insekticidi koji imaju dozvolu za tretiranje grozdovih moljaca. Prednost treba dati manje opasnim insekticidima na bazi Bacillus thuringiensis koji se preporučuju u zapadnoeuropskim zemljama.

Pepeljasti grozdov moljac (Lobesia botrana)

            Općenito. Pepeljasti i žuti grozdov moljac jedni su od najvažnijih štetnika vinove loze, a iako se nazivaju moljcima, pripadaju u savijače. Pepeljasti grozdov moljac proširen je u čitavoj zemlji i svuda je, osim u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, značajniji od žutog grozdovog moljca. U pojedinim godinama zabilježeni su visoki gubici u mnogim velikim vinogradima. Tako su 1969. godine gubici iznosili oko 25%, a ponegdje i do 50%. Često se javljaju samo povremeno, no u nekim su područjima kao što je Plešivičko vinogorje redovita pojava. Prednja krila pepeljastog moljca nepravilno su obojena poput mramora sive boje. Stražnja krila su im svijetlo sive boje s tamnijim rubom. Gusjenica leptira je zelene boje sa žutom ili žutosmeđom glavom te je vrlo živahna. Uslijed uznemiravanja baca se unazad vijugajući tijelom ili ispreda paučinastu nit i visi na njoj. Duž leđa i bokova gusjenice vidljiva su 4 reda malih bradavica s dlačicama. Kukuljica je tamnozelenkaste boje, 5 – 7 mm duga, a na kraju trbuha nalaze se 8 kukastih čekinja. Raspon krila leptira je 12 – 15 mm. Dugi su 5 – 6 mm, a gusjenice mogu narasti do 11 – 12 mm.

            Biologija. Pepeljasti grozdov moljac ima 3 generacije, a za vrijeme izuzetno toplih godina može imati i 4 generacije godišnje koje se preklapaju. Prezimi u stadiju kukuljice na raznim skrovitim mjestima na čokotu i oko njega, najčešće ispod kore čokota. Let leptira počinje kada kroz desetak dana srednja dnevna temperatura prelazi 10°C, što je najčešće u svibnju, a u Dalmaciji i u travnju. Aktivni su u sumrak. Ženke prve generacije jaja odlaže na cvjetne pupove, peteljkovinu i peteljke, a zatim na cvjetove vinove loze. U Dalmaciji je česta pojava odlaganja jaja i na cvjetove maslona i nekih drugih biljaka te su zbog toga štete prve generacije u Dalmaciji manje nego u ostalim krajevima. Ženka najčešće odlaže 40 – 60 jaja, a može i do 120. Inkubacija traje 7 – 10 dana. Gusjenice se kukulje unutar grozdića, između lišća ili u pukotinama na čokotu, a ovaj stadij traje oko 10 dana. Druga generacije leptira javlja se u srpnju, a u Dalmaciji u lipnju. Ženka ove generacije jaja odlaže na zelene bobice, a inkubacija traje 4 – 6 dana, a razvoj gusjenica traje 17 – 24 dana. Stadij kukuljice odvija se kao i u prvoj generaciji. Treća generacija javlja se u drugoj polovici kolovoza i u rujnu, a u Dalmaciji krajem srpnja i u kolovozu. Jaja odlažu na već skoro zrele bobe, a u zakorovljenom vinogradu u Dalmaciji jaja mogu biti odložena i na korove. Razvoj gusjenice također traje dvadesetak dana. Pepeljasti grozdov moljac zahtijeva toplo vrijeme, sa umjerenom vlagom zraka. Budući da je prema zahtjevima okoliša pepeljasti grozdov moljac ograničeniji od žutog, periodički je štetnik s velikim odstupanjima u intenzitetu pojave. Ponekad ta odstupanja variraju iz godine u godinu, a ponekad i od lokaliteta do lokaliteta u istoj godini.

            Štete. Pojedine kultivare napada različitim intenzitetom. Jače napadaju kultivare sa zbijenim grozdom. Štetni stadij su gusjenice. Gusjenice prve generacije oštećuju cvijet loze te ga zapredaju, a jedna gusjenica za mjesec dana može uništiti i do pedesetak pupova ili tek zametnutih bobica. Druga generacija oštećuje bobice, a glavni napad se može očekivati u srpnju i kolovozu, a u Dalmaciji u lipnju i srpnju. Gusjenice se ubušuju u bobice i izgrizaju ih iznutra, a ponekad može ostati samo sjemenka. Jedna gusjenica druge generacije može oštetiti 4 – 9 bobica. Gusjenice treće generacije oštećuju bobe i hrane se njima iznutra te se u njima mogu nalaziti i za vrijeme berbe. Jedna gusjenica treće generacije može oštetiti i 3 – 7 boba. Napad treće generacije može omogućiti zarazu sivom plijesni (Botrytis cinerea) i pogoduje njenom širenju.

            Zaštita. Prirodni neprijatelji vrlo malo utječu na dinamiku populacije pepeljastog grozdovog moljca. Preporučuju se sve agrotehničke mjere koje pogoduju strujanju zraka u vinogradu budući da grozdovi moljci napadaju vinograde u kojima je prozračivanje slabo zbog gustoće nasada, velike bujnosti, smjeru pružanja redova ili slično. Pretjerana gnojidba dušikom dovodi do velike bujnosti čokota i vlažnije mikroklime što pogoduje razvoju moljaca, ali i važnih bolesti. Gusjenice prve generacije vrlo lako se zapažaju na cvjetovima te zbog toga u vrijeme cvatnje treba često pregledavati lozu. Suzbijanje prve generacije treba provesti kako bi se smanjio napad ostalih generacija. Druga i treća generacija teže se zapažaju, a često i prekasno za suzbijanje budući da se nalaze na ili u bobama. Suzbijati ih treba na samom početku napada.

            Za vrijeme leta leptira potrebno je u vinograde postaviti feromone kako bi se njihova brojnost mogla pratiti. Moguće je upotrebljavati feromone koji su specifični za svaku vrstu moljaca, ali i kombinirane feromone za obje vrste. Feromoni privlače mužjake, a nalaze se u plastičnim ampulama koje se stavljaju u posebni ferotrap, odnosno lovku ili klopku. Preporuča se da se u jednom vinogradu postavi najmanje 3 ferotrapa. Praćenjem broja ulovljenih leptira te uspoređivanje s intenzitetom pojave u prethodnim godinama može se prognozirati visina šteta i odrediti optimalni rok provedbe suzbijanja. Rok za suzbijanje je najčešće 4 – 8 dana nakon najvećeg ulova leptira. Jedan od načina praćenja je i zbrajanjem srednjih dnevnih temperatura umanjenih za 10°C. Pri zbroju od 110°C počinje se provoditi suzbijanje. U novije vrijeme feromoni se koriste i za izravno suzbijanje metodom zbunivanja (konfuzije). Velik broj izvora mirisa zbunjuje mužjake te ne mogu naći ženku za oplodnju. Na taj način se brojnost gusjenica naglo smanjuje. Što je veća površina to je veći i uspjeh ove metode jer se smanjuje dolet leptira iz drugih objekata. Vjetar ima značajan utjecaj na učinak ove metode, a što je vjetar jači, učinkovitost je manja.

            Pri izboru insekticida treba voditi brigu da što manje forsiraju pojavu crvenog voćnog pauka, ali i da pošteđuju prirodne neprijatelje. Najučinkovitiji takvi insekticidi su bioinsekticidi na osnovi Bacillus thuringiensis var. kurstaki, kojima za bolju učinkovitost treba dodati i 0,5% šećera kad se koriste za suzbijanje prve generacije. Ove insekticide najbolje je i upotrijebiti za suzbijanje prve generacije budući da se te gusjenice nalaze na površini cvjetova dok su gusjenice svih ostalih generacija unutar bobica te će učinkovitost ovih bioinsekticida biti znatno smanjena. Mogu se koristiti i naturaliti na bazi spinosada i biotehnički insekticidi kao što su regulatori rasta i razvoja. Sve navedene pripravke potrebno je aplicirati preventivno, u početku pojave gusjenica ili u vrijeme najvećeg leta leptira.

            Kemijski insekticidi mogu se primijeniti i kurativno, a za suzbijanje treće generacije moljca potrebno je primijeniti one kraće karence budući da je napad obično blizu berbe. Za suzbijanje gusjenica u zbijenim grozdovima bolje učinke postižu sredstva fumigantnog djelovanja. Za uspješnu zaštitu ponekad je potrebno samo 1 tretiranje, najčešće prve ili druge generacije, no najčešće se provode 2 ili 3 tretiranja tijekom vegetacije. Aktivne tvari koje imaju dozvolu za suzbijanje pepeljastog grozdovog moljca su: deltametrin, alfa-cipermetrin, fenoksikarb, abamektin, esfenvalerat, gamacihalotrin, emamektin benzoat, cipermetrin, klorpirifos, indoksakarb itd.

            Tretiranje insekticidima protiv grozdovih moljca ponekad se kombinira sa suzbijanjem plamenjače i pepelnice, ako se rokovi suzbijanja poklapaju. Iako praktičari pronalaze veliki broj prednosti, veliki nedostaci ove metode su povećani utrošak insekticida što poskupljuje aplikaciju i potreba za tretiranjem lisne mase koja se pri napadu grozdovih moljaca ne tretira što može dovesti do povećanja populacije crvenog voćnog pauka, ali i povećanja rezidua u grožđu.

Žuti grozdov moljac (Eupoecilia ambiguella)

            Općenito. Skupa s pepeljastim grozdovim moljcem, jedan je od najvažnijih štetnika vinove loze iako je manje štetan. Prednji par krila, kao i prsište i glava leptira su žute boje s jasno uočljivom tamnom poprečnom prugom, a stražnjih par krila je sive boje. Veličina tijela leptira je do 7 mm, a raspon krila 12 – 15 mm. Gusjenica žutog moljca ružičaste je boje s crnom glavom te  za razliku od gusjenice pepeljastog moljca vrlo troma.

            Biologija. Biologija žutog grozdovog moljca vrlo je slična biologiji pepeljastog grozdovog moljca. Jedina znatna razlika je u broju generacija. Dok pepeljasti moljac ima 3, rijetko kad 4 generacije, žuti grozdov moljac ima samo 2 generacije godišnje. Prezimi u stadiju kukuljice na skrovitim mjestima čokota ili oko njega. Prva generacija obično se javlja prije prve generacije pepeljastog moljca, u travnju i svibnju, a druga generacija se javlja u srpnju i kolovozu. Leptiri su najaktivniji noću i odlažu vrlo sitna jaja na gotovo sve biljne organe vinove loze, peteljkovinu, cvjetove, pupove i bobice. Za razvoj treba visoku vlažnost zraka, ali ima manje zahtjeve za toplinu, a ubraja se u eurivalentne vrste. Pojava žutog grozdovog moljca ujednačenija je od pojave pepeljastog grozdovog moljca.

            Štete. Gusjenice čine vrlo slične štete kao i gusjenice pepeljastog grozdovog moljca.

            Zaštita. Mjere suzbijanja žutog grozdovog moljca vrlo su slične mjerama suzbijanja pepeljastog grozdovog moljca, a cilj je suzbijanje prve generacije kako bi se smanjio napad druge, štetnije generacije gusjenica. Prirodni neprijatelji vrlo malo utječu na dinamiku populacije pepeljastog grozdovog moljca. Preporučuju se sve agrotehničke mjere koje pogoduju strujanju zraka u vinogradu budući da grozdovi moljci napadaju vinograde u kojima je prozračivanje slabo zbog gustoće nasada, velike bujnosti, smjeru pružanja redova ili slično. Pretjerana gnojidba dušikom dovodi do velike bujnosti čokota i vlažnije mikroklime što pogoduje razvoju moljaca, ali i važnih bolesti. Gusjenice prve generacije vrlo lako se zapažaju na cvjetovima te zbog toga u vrijeme cvatnje treba često pregledavati lozu. Suzbijanje prve generacije treba provesti kako bi se smanjio napad ostalih generacija. Druga generacija teže se zapaža, a često i prekasno za suzbijanje budući da se nalaze na ili u bobama. Suzbijati ih treba na samom početku napada.

            Za vrijeme leta leptira potrebno je u vinograde postaviti feromone kako bi se njihova brojnost mogla pratiti. Moguće je upotrebljavati feromone koji su specifični za svaku vrstu moljaca, ali i kombinirane feromone za obje vrste. Feromoni privlače mužjake, a nalaze se u plastičnim ampulama koje se stavljaju u posebni ferotrap, odnosno lovku ili klopku. Preporuča se da se u jednom vinogradu postavi najmanje 3 ferotrapa. Praćenjem broja ulovljenih leptira te uspoređivanje s intenzitetom pojave u prethodnim godinama može se prognozirati visina šteta i odrediti optimalni rok provedbe suzbijanja. Rok za suzbijanje je najčešće 4 – 8 dana nakon najvećeg ulova leptira. Jedan od načina praćenja je i zbrajanjem srednjih dnevnih temperatura umanjenih za 10°C. Pri zbroju od 110°C počinje se provoditi suzbijanje. U novije vrijeme feromoni se koriste i za izravno suzbijanje metodom zbunivanja (konfuzije). Velik broj izvora mirisa zbunjuje mužjake te ne mogu naći ženku za oplodnju. Na taj način se brojnost gusjenica naglo smanjuje. Što je veća površina to je veći i uspjeh ove metode jer se smanjuje dolet leptira iz drugih objekata. Vjetar ima značajan utjecaj na učinak ove metode, a što je vjetar jači, učinkovitost je manja.

            Pri izboru insekticida treba voditi brigu da što manje forsiraju pojavu crvenog voćnog pauka, ali i da pošteđuju prirodne neprijatelje. Najučinkovitiji takvi insekticidi su bioinsekticidi na osnovi Bacillus thuringiensis var. kurstaki, kojima za bolju učinkovitost treba dodati i 0,5% šećera kad se koriste za suzbijanje prve generacije. Ove insekticide najbolje je i upotrijebiti za suzbijanje prve generacije budući da se te gusjenice nalaze na površini cvjetova dok su gusjenice svih ostalih generacija unutar bobica te će učinkovitost ovih bioinsekticida biti znatno smanjena. Mogu se koristiti i naturaliti na bazi spinosada i biotehnički insekticidi kao što su regulatori rasta i razvoja. Sve navedene pripravke potrebno je aplicirati preventivno, u početku pojave gusjenica ili u vrijeme najvećeg leta leptira.

            Kemijski insekticidi mogu se primijeniti i kurativno. Za suzbijanje gusjenica u zbijenim grozdovima bolje učinke postižu sredstva fumigantnog djelovanja. Za uspješnu zaštitu ponekad je potrebno samo 1 tretiranje, najčešće prve generacije, no najčešće se provode 2 ili 3 tretiranja tijekom vegetacije. Aktivne tvari koje imaju dozvolu za suzbijanje pepeljastog grozdovog moljca su: deltametrin, alfa-cipermetrin, fenoksikarb, abamektin, esfenvalerat, gamacihalotrin, emamektin benzoat, cipermetrin, klorpirifos, indoksakarb itd.

            Tretiranje insekticidima protiv grozdovih moljca ponekad se kombinira sa suzbijanjem plamenjače i pepelnice, ako se rokovi suzbijanja poklapaju. Iako praktičari pronalaze veliki broj prednosti, veliki nedostaci ove metode su povećani utrošak insekticida što poskupljuje aplikaciju i potreba za tretiranjem lisne mase koja se pri napadu grozdovih moljaca ne tretira što može dovesti do povećanja populacije crvenog voćnog pauka, ali i povećanja rezidua u grožđu.

Pripravci za suzbijanje grozdovih moljaca:

PRIPRAVAK

AKTIVNA TVAR

BATURAD WP

Bacillus thuringiensis var. k.

BIOBIT WP

DECIS 2,5 EC

deltametrin

DECIS 100 EC

SCATTO

ROTOR SUPER

DIREKT

alfa-cipermetrin

FASTAC 10 EC

CYTHRIN MAX

cipermetrin

INSEGAR 25 WP

fenoksikarb

KRAFT 18 EC

abamektin

VERTIMEC 0,18 EC

LASER

spinosad

MIMIC

tebufenozid

RUNNER 240 SC

metoksifenozid

SUMIALFA 5 FL

esfenvalerat

PLINTO

VANTEX

gama-cihalotrin

AFFIRM

emamektin benzoat

NURELLE D

cipermetrin, klorpirifos

CHROMOREL-D

AVAUNT EC

indoksakarb

RELDAN 22 EC

klorpirifos-metil

RADIANT

spinetoram

CORAGEN 20 SC

klorantraniliprol

NEEMAZAL-T/S

azadiraktin

Grozdov savijač (Sparganothis pilleriana)

            Općenito. Manje je važan štetnih od grozdovih moljaca, no u pojedinim godinama na nekim lokalitetima može nanijeti veće štete. Leptir je žutosmeđe boje s rasponom krila 20 – 25 mm. Gusjenica je prljavo zelene boje i sjajno crne glave, a naraste do 3 cm. Kreće se pomoću trzaja koje nalikuju skokovima.

            Biologija. Prezimi u stadiju gusjenice na čokotima. Javlja se u vrijeme bubrenja pupova. Kukulje se od sredine lipnja u zapredenom lišću. Leptiri lete u lipnju i početkom srpnja, a odlaže jaja na lišće u skupinu. Odložena jaja imaju specifičan oblik, a odložena su poput crijepa na krovu. Nakon izlaska gusjenica iz jaja jajno leglo je bjelkasto i lako se zapaža. Te gusjenice se zavlače na skrovita mjesta i tamo prezimljuju.

            Štete. U vrijeme bubrenja pupova izgriza pupove vinove loze, a kasnije i peteljke listova te izboje koji se lome ali ostanu visjeti na čokotu što je prepoznatljivi izgled šteta za ovog štetnika. Ponekad se ove štete pripisuju mehaničkim oštećenjima vinove loze. Gusjenice često oštećuju i cvjetove i zelene bobice loze.

            Zaštita. Prisutnost štetnika može se odrediti pregledom trsova u proljeće, a prognoza napada u idućoj godini temelji se na ulovu na feromonske klopke koje treba postaviti u vinograd krajem svibnja. Suzbijanje treba usmjeriti na gusjenice, čim se zapaze štete. Sredstva za suzbijanje grozdovih moljaca rabe se i za suzbijanje ovog štetnika. Prednost treba dati biološkim preparatima na osnovi  Bacillus thuringiensis. Od aktivnih tvari koriste se indoksakarb (pripravak: AVAUNT EC), cipermetrin (pripravak: CYTHRIN MAX), esfenvalerat (pripravak: PLINTO) i spinetoram (pripravak: RADIANT).

Lozin ljiljak (Hyles livornica)

            Općenito. Leptir je zelenkastosmeđe boje, s velikim šarama na krilima. Raspon krila mu je do 8 cm. Stražnja krila kraća su od prednjih i kada lete podsjećaju na manje ptice. Gusjenica je šarena, golog tijela, naraste do 9 cm, a na zatku ima mesnati rog. Štetnik je prisutan samo u najjužnijim krajevima jer zbog niskih temperatura ne može prezimiti u Europi te dolijeće iz sjeverne Afrike.

            Štete. Gusjenica se hrani lišćem, cvijetom, a može i bobicama vinove loze.

Grba korak (Peribatodes rhomboidaria)

            Općenito. U Hrvatskoj je periodični štetnik vinove loze, a osim na vinovoj lozi, štete može raditi i na šljivi i drugim voćkama. Prisutan je u gotovo svim vinogradima. Leptir je sivosmeđe boje, kao i gusjenica, s rasponom krila 5 cm. Gusjenica može narasti do 6 cm, a kada se umiri, zbog svoje boje, može izgledati kao dio rozgve. Ime je dobila po načinu na koji se kreće, grbi se.

            Biologija. Prezimi u stadiju gusjenice na čokotima. Gusjenice se javljaju u početku bubrenja pupova. Odrasli oblici lete u svibnju, a najintenzivniji let je u sumrak i noću. Gusjenice nove generacije javljaju se početkom ljeta, a leptiri te generacije lete u kolovozu. Gusjenice druge generacije odlaze na prezimljenje pod koru.

            Štete. Prezimjele gusjenice rade najveće štete. Izgrizaju pupove vinove loze u vrijeme početka bubrenja. Gusjenice prve generacije rade manje štete, a izgrizaju lišće vinove loze i drugih voćaka početkom ljeta. Gusjenice koje odlaze na prezimljenje također ne uzrokuju veće štete no hrane se lišćem.

            Zaštita. Let leptira prati se pomoću feromona koji se u vinograd postave u svibnju. Može se suzbijati zimskim prskanjem uljnim sredstvima (MODRO ULJE, CRVENO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, BIJELO ULJE) uz dodatak alfa-cipermetrina (pripravak: FASTAC 10 EC) stadij gusjenice koji prezimljuje. U vegetaciji se koriste svi insekticidi koji se koriste za suzbijanje grozdovih moljaca. U vrijeme kada gusjenice počinju izgrizati lišće dobre rezultate postižu i bioinsekticidi na osnovi B.t. U manjim vinogradima napad može smanjiti i ručno sabiranje i uništavanje gusjenica.

Lozina sovica (Noctua pronuba)

            Općenito. Polifagna je vrsta. Raspon krila ovog štetnika je oko 6 cm. Prednji par krila je sivosmeđe boje, a stražnji narančasto žut, s crnom pjegom uz rubove, što je karakteristika ove vrste. Gusjenica je također sivosmeđe boje, a na trbušnom dijelu ružičasta. Naraste do 6 cm.

            Biologija. Prezimi u stadiju gusjenice. Javlja se početkom proljeća, a najveće brojnost je u ljetnim mjesecima. Iako je srodna sovicama pozemljušama, vrlo rijetko se zadržava u tlu. Ženke mogu odložiti i više tisuća jaja. U staklenike i plastenike leptiri dolijeću privučeni svijetlom i tu odlažu jaja na biljke.

            Štete. Najveće štete radi u mladim vinogradima. U proljeće najviše oštećuju pupove vinove loze, no mogu se hraniti i povrćem i cvijećem. U Hrvatskoj su veće štete zabilježene u Zagorju. Oštećuju i biljke u staklenicima i plastenicima.

            Zaštita. Za suzbijanje ovog štetnika dozvolu imaju svi insekticidi koji se koriste za suzbijanje grozdovih moljaca.

Pipe (Curculionidae)

            Pipe su najbrojnija porodica kornjaša i općenito živih bića na zemlji. Više od 40000 vrsta pipa svrstano je u 3600 rodova. Glava im je produljena prema naprijed u rilo na vrhu kojeg se nalazi usni organ za grizenje i žvakanje. Rilo im služi za bušenje biljnog tkiva u koje ženka odlaže jaja, a s obzirom na duljinu rila, pipe se dijele na 2 grupe: kratkorilaše (curtirostri) i dugorilaše (longirostri). Kod dugorilaša, rilo može biti i dulje od ostalog dijela tijela. Ličinke pipa su bijele boje tijela sa smeđom, dobro razvijenom glavom, apodne (nemaju noge) i žive unutar biljnih organa gdje se hrane. Partenogeneza je prisutna kod nekih vrsta. Odrasli oblici pipa najčešće se hrane listovima, a tipični oblik šteta prepoznaje se po rupama u obliku polumjeseca na rubovima listova, ali mogu se hraniti i pričinjavati štete i na stabljici ili unutar nje, a neke pipe štetnici su i uskladištenih proizvoda. Štetne vrste pipa na vinovoj lozi su: crna vinova pipa, prugasta vinova pipa, lozina pipa, šarena vinova pipa, lucernina pipa, crvenonoga siva pipa i cigaraš.

Crna vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus)

            Općenito. Crna vinova pipa opasan je štetnik u Hrvatskom primorju, Dalmaciji te u Hercegovini dok je njezina podvrsta Tijelo pipe je 9 – 11 mm dugačko, a prekriveno je ljuskicama smeđe boje.

            Biologija. Prezimi odrasli oblik u tlu, u blizini čokota vinove loze.

            Štete. Vrlo rano u proljeće, u vrijeme bubrenja pupova, izgrizaju pupove te iz njih mladice ne tjeraju, a štete mogu biti vrlo velike. Štetnik se može naći na vinovoj lozi i u vrijeme vegetacije kada radi štete izgrizajući listove, ali te štete nemaju većeg značaja.

            Zaštita. Zbog vrlo visoke otpornosti na insekticide, suzbijanje se uglavnom provodi ručnim skupljanjem koje je najbolje provesti noću, a danju se pipe mogu naći uz čokote.

Prugasta vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus a. vittatus)

            Općenito. Prugasta vinova pipa podvrsta je crne vinove pipe. Vrlo velike štete zabilježene su u Istri te u Dalmaciji, na crvenicama. Tijelo im je crne boje i prekriveno je duguljastim ljuskama bakrenaste boje koje na pokrilju čine 4 para uzdužnih širokih pruga, a dužina tijela joj je 12,5-15 mm.

            Biologija. Kao i crna vinova pipa, prezimi odrasli oblik u tlu, u blizini čokota vinove loze.

            Štete. Rano u proljeće, u vrijeme pupanja vinove loze, rade štete na lozi. Pojavom vegetacije štete prestaju. Izgrizaju tek probuđene pupove vinove loze što smanjuje prinos grožđa, a štete radi uglavnom noću. Kod uzastopnih jakih napada kroz dvije ili više godina može doći do sušenja loze. Osim na vinovoj lozi, ova pipa može se naći i na lišću breskve, masline i hrastu crnici.

            Zaštita. Suzbijanje prugaste vinove pipe isto je kao i kod crne vinove pipe. Zbog vrlo visoke otpornosti na insekticide, suzbijanje se uglavnom provodi ručnim skupljanjem koje je najbolje provesti noću, a danju se pipe mogu naći uz čokote.

Lozina pipa (Otiorhynchus lavandus)

            Općenito. Ova pipa proširena je u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Tijelo joj je crnosmeđe boje, dužine 9-10 mm.

            Štete. Štetni stadij ovog štetnika je odrasli oblik. Ličinka živi u tlu i korijenju vinove loze i drugih biljaka, no ne pravi štete. Rano u proljeće izgriza pupove vinove loze što može nanijeti značajnu štetu, pogotovo ako se pojavi u većoj brojnosti.

            Zaštita. Manje je otporna na insekticide od crne i prugaste vinove pipe.

Šarena vinova pipa (Otiorhynchus corruptor)

            Općenito. Šarena vinova pipa proširena je na čitavom obalnom području i mnogo je češća vrsta od ostalih vinovih pipa. Tijelo joj je bakrenastog sjaja, 8-11 mm dužine. Najčešće se javlja na crvenicama ali i na drugim tlima.

            Biologija. Ova pipa javlja se kasnije u proljeće. U većem broju pojavljuju se pojavom listova na lozi, a može ih se naći i danju i noću.

            Štete. Štete nanosi izgrizanjem listova. Posljedica izgrizanja lišća je teže sazrijevanje grozdova koje može ostati kiselkasto. Najveće štete čine u ljeto i pred berbu. Osim na listovima loze, može se naći i na maslini.

            Zaštita. Brojnost ove pipe može se smanjiti ručnim skupljanjem i uništavanjem, a lako ih se može uočiti na čokotima te ispod grudica zemlje u blizini čokota gdje se najčešće zadržavaju. Oko masline mogu se stavljati ljepljivi pojasi.

Lucernina pipa (Otiorhynchus ligustici)

            Općenito. Lucernina pipa je polifagna vrsta. Tijelo joj je okruglasto, dugo 10-14 mm te crne boje. Nema opastih krila te stoga ne leti, a pokrilje joj je sraslo. U Hrvatskoj je štetna samo u najistočnijim krajevima.

            Biologija. Lucernina pipa javlja se periodički. Prezimi odrasli oblik i ličinka na lucerištima i djetelištima. Na vinovu lozu prelaze rano u proljeće. Razmnožavanje je partenogenetsko, a mužjaci su rijetki. Ženke odlažu 200 – 400 jaja u površinski sloj tla, uglavnom na mjestima prezimljenja. Ličinke se hrane u tlu korijenjem lucerne i djeteline te jednu zimu prezime, a ishranu nastavljaju iduće godine, a tada se i kukulje u tlu. Pronašeno je mjestimice i 100 – 200 ličinki na m2 lucerišta. U rano proljeće  se javljaju odrasli oblici. Razvoj generacije stoga traje dvije godine.

            Štete. Ličinka i odrasli oblik hrane se na mjestima prezimljenja, a u rano proljeće često prelaze na tek iznikle usjeve šećerne repe i na vinovu lozu. Na šećernoj repi radi štete izgrizanjem kotiledona i rubove lišća, a može izgristi i čitav list do same peteljke. Na šećernoj repi zabilježene su i totalne štete, budući da su biljke u vrijeme napada vrlo male. Na vinovoj lozi najveće štete nastaju u vinogradima u blizini lucerišta, a štete radi izgrizanjem pupova i listova. Ličinke lucernine pipe mogu uzrokovati prorjeđivanje i ugibanje lucerne i djeteline budući da se hrane korijenjem tih biljaka u tlu.

            Zaštita. Lucerninom pipom se hrane brojne ptice, a napadaju je i neke entomopatogene gljive. Od agrotehničkih mjera suzbijanje se može provoditi kopanjem lovnih kanala između lucerišta i novih repišta ili vinograda iz kojih pipa, nakon što upadne, ne može izaći. U tim je kanalima pipe potrebno uništavati plamenom ili insekticidima, no lucernina pipa je pokazala vrlo veliku otpornost na insekticide. Mogu se suzbijati zemljišnim insekticima tretiranjem tla oko čokota, uz plitko unošenje u tlo.

Crvenonoga siva pipa (Otiorhynchus cardiniger)

            Općenito. Ova je pipa vrlo raširena u obalnom području, gdje radi štete na vinovoj lozi, maslini, breskvi, kakiju i drugim voćkama te razno ukrasno bilje. Dužina tijela joj je oko 15 mm.

            Štete. Štete crvenonoge sive pipe ogledaju se u velikim izrezima na rubnim dijelovima listova.

            Zaštita. Suzbijanje se provodi trešnjom čokota i sakupljanjem, postavljanjem lovnih pojaseva ili kamenih ploča na čisto tlo.

Cigaraš (Byctiscus betulae)

            Općenito. Cigaraš se najčešće javlja u Istri i Dalmaciji, no proširen je u cijeloj Hrvatskoj. Tijelo pipe može biti različite boje, sjajno zelene, plave ili bakrenaste, a dužine 6 – 9 mm. Mužjaci imaju sa svake strane prsišta po jedan šiljak na prednjen dijelu. Ličinka cigaraša je kao i u drugih pipa, bijela, bez nogu, a dužine tijela do 6 mm. Izgrizanje peteljke izaziva venuće lista kojeg ženka zatim može nogama smotati u tuljac ili cigaru po čemu je i dobio ime.

            Biologija. Prezime odrasli oblici na različitim skrovitim mjestima, a javljaju se početkom proljeća, u travnju te u svibnju. Tijekom dana, pipa je skrivena ispod trsa i grudica zemlje, a noću se penje na trs. Ženka odlaže 2 – 3 jaja unutar tuljca gdje se ličinke razvijaju i hrane. Ličinke razvoj završavaju kukuljenjem u tlu. Cigaraš ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Cigaraš se hrani na pupovima i listovima na kojem rade crtičave grizotine, a iznimno mogu oštetiti i vrhove izboja. Veće štete radi u vrijeme kada pupovi počnu bubriti. Rilom ispijaju pupove, a za vrijeme veće brojnosti štete mogu biti velike. Izgrizaju i peteljku lista što uzrokuje venuće lista i mogućnost motanja u tuljac. Jedna ženka može smotati 20 – 30 cigara. Osim vinove loze, cigaraš je i štetnik kruške, šljive i nekih drugih voćaka, a može oštećivati i brezu i druge vrste ukrasnog drveća.

            Zaštita. Budući da najveće štete radi u vrijeme bubrenja pupova, ovaj štetnik mora se suzbijati i prije nego što se pupovi otvore, skupljanjem i uništavanjem odraslih pipa koje su često dosta teško uočljive. Često je potrebno stalno prisustvo u vinogradu kako bi se na vrijeme moglo intervenirati. Neki agronomi preporučuju obilazak vinograda noću, s baterijama, i uništavanje pipa pronađenih na čokotima, no to je moguće samo u manjim nasadima. Suzbijanje se može obavljati skidanjem i uništavanjem tuljaca zajedno s jajima i ličinkama unutar njih čime se može smanjiti napad iduće godine. Kemijsko suzbijanje provodi se ako se na lozi i kruški opaze brojni cigaraši ili urezi na listovima u vrijeme kad je broj tuljaca još malen, a optimalni rok za suzbijanje je najčešće u svibnju. Najbolje je tretirati predvečer jer su tada pipe najaktivnije. Od aktivnih tvari koristi se cipermetrin (pripravak: CYTHRIN MAX).

Listorošci (Scarabaeidae)

            Vrlo su brojna porodica kukaca, a poznato je oko 20 000 vrsta od kojih su mnoge štetne. Većinom su veliki kukci živih boja. Ličinke listorožaca svinuta su oblika, jako razvijenih nogu i usnog ustroja, a nazivaju se grčice. Ubrajaju se u štetnike u tlu jer se hrane podzemnim dijelovima biljaka dok se njihovi odrasli oblici hrane lišćem pretežno drvenastog bilja.

Makazar (Lethrus apterus)

            Općenito. Makazar je jedan od rijetkih kotrljana koji oštećuje biljke. Javljaju se samo u istočnoj Hrvatskoj.

            Štete. Odrasli oblici odgrizaju vrhove mladica, lišče i pupove vinove loze, a rjeđe napadaju voćke. Odgrizene dijelove unose u hodnik u tlu. Te dijelove nakvase slinom kojima se hrane ličinke.

            Zaštita. Suzbijanje ovog kukca nije potrebno.

Obični hrušt (Melolontha melolontha)

            Općenito. Jedan je od najpoznatijih kukaca u Hrvatskoj, a najčešće se nalazi u brdskim krajevima kao što su Gorski kotar i Lika, ali je prisutan i u drugim vlažnijim područjima. Srodna vrsta običnog hrušta je šumski hrušt (Melolontha hippocastani) koji je u Hrvatskoj rjeđi. Tijelo mu je dužine 20 – 28 mm, a pokrilje im je smeđe dok su mu glava i nadvratni štit crne boje. Mužjak ima jače razvijenija ticala od ženke. Ličinke (grčice) su svinuta tijela, blijede boje sa smeđom glavom, a veličina im je do 6 cm.

            Biologija. Razvoj hrušta najčešće se proteže na četiri kalendarske godine, iako varira godinu dana kraće ili dulje. Duljina razvoja ovisi o vremenskim prilikama. Odrasli oblici javljaju se u travnju i svibnju, kad temperatura prijeđe 20°C. Ženke se zavlače u tlo nakon kopulacije gdje odlažu jaja. Nakon 30 – 40 dana izlaze ličinke. Ličinke su u prvoj godini male, u drugoj veće, a u trećoj godini najveće. Ljeti se kukulje u tlu nakon čega se razvije odrasli oblik koji izlazi iz tla u proljeće. Jače oborine pospješuju napad hrušta.

            Štete. Odrasli oblici hrušta hrane se lišćem voćaka, vinove loze te šumskim i ukrasnim biljkama. U masovnoj pojavi mogu izazvati i golobrst. Mogu oštetiti i korijenje voćaka i loznih sadnica, ali na starijim voćkama i čokotima ne mogu prouzročiti veće štete. Štete na korijenju rade ličinke. Ličinke u prvoj godini ne prave štete, ali s rastom kroz godine se povećava i njihova šteta pa su tako ličinke u trećoj godini dosta štetne.

            Zaštita. Suzbijanje odraslih oblika rijetko je potrebno, a ako je potrebno mogu se tresti s drveća ili loze ujutro kada su još ukočeni od hladnoće. Njima se može hraniti perad. Prilikom sadnje vinove loze preporučujemo primjenu jednog od zemljišnih insekticida kao što je FORCE 1,5 G ili FORCE 20 EC uz obavezno unošenje u tlo (inkorporaciju).

Lozin zlatar (Anomala vitis)

            Općenito. Pojavljuje se povremeno u većem broju na ograničenom području, a najčešće na pijescima. Kukac je zelene boje, dugačak 12 – 15 mm.

            Štete. Odrasli oblici izgrizaju lišće voćaka i vinove loze, a ličinke žive u tlu i izgrizaju korijenje različitih biljaka.

Opnokrilci (Hymenoptera)

             Ovaj red obuhvaća oko 120 000 vrsta, a samo mali broj vrsta pripada u biljne štetnika dok je veći broj vrsta koristan čovjeku bilo kao oprašivaći ili prirodni neprijatelji štetnika.

Ose (Vespidae)

            Općenito. Kukac ima žute pruge po crnom tijelu. Leglicom ubadaju plijen, ali i čovjeka. Mogu biti štetne pčelama prilikom ulaska u košnicu gdje mogu ubiti maticu. Prave gnijezda (osinjake) u zemlji, na bilju, kućama ili drugim skrovitim mjestima. Promjer osinjaka može biti 10 – 30 cm. Najčešće vrste osa su obična osa (Vespula vulgaris), piknjasta osa (Polistes gallicus) i stršen (Vespa crabro).

            Štete. Gore navedene vrste izdubljuju bobe grožđa te ostaje prazna kožica koja u bijelih sorti posmeđi. Mogu izbušivati i druge plodove voća u koje se zavlače. Oštećivanjem voća omogućuju ulaz uzročnika bolesti.

            Zaštita. Suzbijanje ovih štetnika je vrlo teško jer napadaju već zrelo voće koje je vrlo blizu berbe te se insekticidi najčešće ne mogu primijeniti. Moguće je uništavanje osinjaka uokrug nekoliko stotina metara, a mogu se uništavati spaljivanjem ili insekticidnim sprejom ili prašivom. Tretiranje treba obaviti rano u zoru dok su ose još u osinjaku. Štete se smanjuju i lovljenjem osa u boce pri čemu se ne smiju koristiti slatke tekućine koje privlače pčele.

Štitaste uši (Coccoidea)

             Natporodica štitastih uši je iznimne važnosti za vinovu lozu i voćke, ali i za ukrasno drveće i grmlje. Zbog svoje slabe pokretljivosti rijetko kada napadaju jednogodišnje kulture. Poznato je oko 4000 vrsta štitastih uši iako se smatra da ih postoji i mnogostruko više. Vrlo su sitni kukci, dugi do 5 milimetara. Mužjaci i ženke se razlikuju što se naziva spolni dimorfizam. Ženka ima zdepasto tijelo, bez nogu i krila koje je pokriveno voštanim izlučinama ili štitićem. Usni ustroj je za bodenje i sisanje. Mužjaci imaju jasno člankovito tijelo, dobro razvijene noge i jedan par krila, a žive vrlo kratko. Usni aparat u mužjaka je ili reduciran ili ne postoji stoga mužjaci nisu štetni i manje su važni. Većina vrsta izlučuje mednu rosu na koju se naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća. Izlučine nekih vrsta štitastih uši koriste pčele pri pravljenju meda. Razmnožavanje je spolno ili partenogenetski, a postoje i dvospolci poput narančinog crvca. Neke vrste štitastih uši mogu rađati žive mlade ili odlagati jaja koje mogu odlagati u jajne vrećice što pomaže pri identifikaciji. Neke vrste jaja odlažu ispod štita. Hrane se mnogim biljnim vrstama (polifagne su). Većinom se šire pasivno, prenošenjem sadnog materijala, plodova i dijelova biljaka. Neke su vrste na popisu karantenskih štetnika.

            Štitaste uši štetnici su već oslabljenih i oštećenih biljaka. Imaju mnogo prirodnih neprijatelja kao što su božje ovčice, zlatooke, stjenice, ose najeznice te gljive i bakterije. Pojavljuju na mjestima gdje se uništavaju njihovi prirodni neprijatelji. Tako se primjerice maslinin crvac pojavljuje u maslinicima gdje se neoprezno suzbijaju maslinina muha i moljac što dovodi do uništenja njihovih prirodnih neprijatelja. Naslage štitastih uši se uspješno mogu odstraniti mehaničkim čišćenjem i struganjem stare kore. Najvažnija metoda suzbijanja je kemijska metoda. Suzbijaju se zimskim prskanjem u vrijeme mirovanja vegetacije na svim biljkama gdje se ne provode druge intenzivne mjere zaštite. Koriste se mineralna ulja (CRVENO ULJE, MODRO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE), a mogu se i kombinirati s insekticidima poput alfa – cipermetrina (pripravak: FASTAC 10 EC). Opreznom primjenom insekticida protiv drugih štetnika može se regulirati populacija štitastih ušiju.

Narančin crvac (Icerya purchasi)

            Općenito. U Europu i SAD prenesn je iz Australije. Na europskom području najrasprostranjeniji je u Sredozemnom bazenu. Tako je u Hrvatskoj prisutan u cijelom obalnom pojasu dok je u zaštićenim prostorima raširen u cijeloj zemlji. Ima tijelo crvenkaste boje, dugo 4 – 6 mm koje je djelomično pokriveno voštanim pokrovom. Jaja odlaže u jajnu vrećicu koja je dulja i šira od tijela i pokrivena voskom. U jajnoj vrećici se nalazi 600 – 800 jaja.

            Biologija. Narančin crvac ima tri generacije godišnje. Prva generacije javlja se početkom proljeća, druga krajem proljeća, a treće krajem ljeta. Mužjaci su male važnosti.

            Štete. Napada vinovu lozu, agrume, masline, smokvu i neke druge voće i brojno ukrasno bilje. Naseljavaju naličje lista i stabljike, a napadnuto bilje zaostaje u rastu i razvoju. Zbog izlučivanja medne rose, mjesta napada naseljavaju gljive čađavice. Prirod je smanjen ili izostaje, a grane se počinju sušiti nakon čega može doći do ugibanja cijele biljke.

            Zaštita. Uspješno je suzbijen biološkom metodom pomoću božje ovčice Rodolia cardinalis. Međutim, u Hrvatskoj iako postoji, nije dovoljno brojna da bi se uspostavila ravnoteža ispod granice štetnosti uši. Radi korisnosti ovog kukca potrebno je upotrebljavati selektivne insekticide koji će ga poštediti. Za suzbijanje se koriste MINERALNO SVIJETLO ULJE i BIJELO ULJE.

Limunov crvac (Pseudococcus citri)

            Općenito. U obalnom području Hrvatske je važan štetnik vinove loze, a često ga se može naći i na sobnom bilju kao što je kaktus. Vrlo je čest u dolini neretve te u okolici Šibenika. Ženka ima tijelo žutosmeđe boje, eliptičnog oblika, duljine 3 – 5 mm, a pokrivena je voštanim prevlakama. Tijelo je okruženo s 36 voštanih nastavaka od kojih su dva na zatku znatno dulja.

            Biologija. Periodički je štetnik. Može se javiti nekoliko godina za redom, a zatim ga se nekoliko godina i ne mora zamijetiti. Prezimiti može u svim razvojnim stadijima, ali najčešće prezimljuje odrasla ženka na čokotu, a ponekad i na korijenu vinove loze. Razmnožavanje je pretežno partenogenezom, a mužjaci su rijetki. Ženka odlaže manji broj jaja u proljeće, a ličinke se razilaze po jednogodišnjim izbojima. Pred kraj razvoja se penju na zelene dijelove loze. Ženke idućih generacija odlažu znatno veći broj jaja. Ima 3 – 5 generacije godišnje. Pojavi pogoduje toplo i suho vrijeme, a optimalna temperatura za razvoj mu je 22 – 25 °C. Optimalna vlažnost zraka za razvoj ovog štetnika je 45 – 75%.

            Štete. Osim vinove loze napada i agrume, maslinu, smokvu te mnoge druge biljke kao i one u zaštićenim prostorima. Ličinke kasnijih generacije rade najveće štete sisanjem na grozdovima i lišću. Sisanje uzrokuje sušenje lišća, prijevremeno otpadanje te nedozrijevanje i sniženje kvalitete plodova. Izlučuje mednu rosu na koje se naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća.

            Zaštita. Limunov crvac ima mnogo prirodnih neprijatelja kao što su božje ovčice, ose najeznice i muhe tahine. U inozemstvu se u zatvorenom prostoru suzbija ispuštanjem božje ovčice Cryptolaemus montrouzieri i parazitske osice Leptomastix dactylopyii. Suzbija se struganjem stare kore i zimskim prskanjem čokota te primjenom insekticida u vrijeme vegetacije. Od aktivnih tvari koriste se spirotetramat (pripravak: MOVENTO) i klorpirifos-metil (pripravak: RELDAN 22 EC).

Zvjezdasti crvac (Pseudococcus adonidum)

            Općenito. Ova vrsta štitastih uši rjeđe se javlja u Hrvatskoj. Ženka ima tijelo eliptičnog oblika, dugog oko 4 mm koje je posuto voštanim prahom. Uokolo tijela ima velik broj žutih nastavaka. Zadnji par nastavaka je na zatku dugačak poput tijela.

            Biologija. Zvjezdasti crvac ima veći broj generacija godišnje.

            Štete. Napada vinovu lozu, agrume, smokve, palme i druge vrste drvenastih ukrasnih biljaka. Nalazi se u obliku kolonija na listovima, granama te korijenju gdje se hrani sisanjem.

            Zaštita. Suzbijanje treba biti usmjereno na prvi stadij ličinke zbog još nerazvijenog voštanog omotača.

Šljivina štitasta uš (Parthenolecanium corni)

            Općenito. U Hrvatskoj je jedan od najznačajnijih štetnika šljive, ali napada i vinovu lozu, bagrem i razno ukrasno i šumsko drveće i grmlje. Može napasti i zeljaste biljke. Ženka je okruglastog ispupčenog tijela oko 4 – 5 mm dugačkog i nešto manje širokog. Smeđe je ili ljubičastosmeđe boje. Ličinke prvog stadija imaju duguljasto, plosnato te gotovo prozirno tijelo, a drugog stadija crvenkasto duguljasto tijelo. Oba stadija ličinki su pokretna.

            Biologija. Šljivina štitasta uš periodički je štetnik. Prezimi u stadiju ličinke drugog stadija na granama i stablu. Štetnik je vrlo otporan na niske temperature, ali kasni mrazevi koji se jave nakon razdoblja aktivnog života ličinki mu mogu naštetiti. Ličinke se kreću na temperaturama višim od 13°C, a pri temperaturi nižoj od 8°C su neaktivne. Krajem zime odlaze na vrhove krašnje gdje je kora tanka i sočna. Prve ženke mogu se naći u travnju. Razmnožavanje je spolno i partenogenezom. Krajem zime započinje ovipozicija, a jaja ostaju ispod tijela. Sredinom lipnja izlaze mlade ličinke koje odlaze na lišće, ali smrtnost im je vrlo velika. Kada prestane kolanje sokova u lišću odlaze na grane, gdje se smještaju oko pupova ili rašlja i na tim mjestima prezime. Prijevremeni mrazovi mogu znatno smanjiti njihovu brojnost. Ovaj štetnik ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Nakon što su prešli na vrhove krošnje hrane se na kori i izlučuju mednu rosu. Ličinke se u lipnju hrane na lišću sisanjem sokova, a mogu se naseliti i na plodovima. Velik broj stabala propada jer se osuše zbog sisanja sokova milijuna ušiju kojima su zaražena, a dio stabala probada zimi od smrzavanja uslijed neotpornosti zbog oštećenja.

            Zaštita. Šljivina štitasta uš ima dosta prirodnih neprijatelja kao što su božje ovčice i ose najeznice, a vrli česta je i gljivična bolest Isaria lecaniicola. Može se suzbijati zimskim prskanjem uljanim sredstvima (BIJELO ULJE, MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, CRVENO ULJE).

Breskvina štitasta uš (Parthenolecanium perniciosus)

            Općenito. Proširena je u cijeloj Hrvatskoj, a najveće štete na vinovoj lozi nanosi u Istri i Zagorju. Zabilježeni su napadi i od 100 – 600 ličinki trećeg stadija na duljinskom metru rozgve. Breskvina štitasta uš je najveća štitasta uš u Hrvatskoj, s duljinom tijela 6 – 8 mm. Duguljastog je oblika. Štitić je smeđe boje i ispupčen s jedva vidljivim uzdužnim grebenom. Vrlo slična breskvinoj štitastoj uši i šljivinoj štitastoj uši je i okrugljičina štitasta uš (Sphaerolecanium prunastri) koja napada crni trn, šljivu i vinovu lozu.

            Biologija. Prezimi u stadiju ličinke trećeg stadija u pukotinama stare kore i blizu osnova jednogodišnjih izboja. U proljeće se na mjestima prezimljenja preobraze u ženke, što se događa u travnju. Razmnožavanje je partenogenetsko. Ličinke se javljaju u svibnju, a na lišću se odvije presvlačenje do trećeg stadija kada migriraju na odrvenjele dijelove gdje prezime. Ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Napada vinovu lozu, breskvu te biljke iz rodova Berberis, Clematis, Juglans, Prunus, Malus, Pyrus, Ribes i slične. Mlade ličinke se u lipnju hrane na lišću sisanjem sokova. Obilno luči mednu rosu.

            Zaštita. Napadaju je mnoge ose najeznice, ali parazitirana uš ne gubi reproduktivnu sposobnost uvijek. Parazitirana uš potamni, a u njoj može biti više parazita. Može se suzbijati zimskim prskanjem uljanim sredstvima (BIJELO ULJE, MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, CRVENO ULJE).

Vunasta lozina uš (Pulvinaria vitis)

            Općenito. Vunasta lozina uš naročito se javlja u vinogradima koji se nalaze u obalnom području, a može napasti i razne vrste voćaka. Smeđeg je ovalnog tijela koje se širi prema zatku. Duljina tijela je 4 – 5 mm. U novije vrijeme se u slovenskom primorju pojavila vrsta Neopulvinaria innumerabilis koja napada vinovu lozu.

            Biologija. Javlja se na pojedinačnim čokotima. Ženka odlaže jaja u bijelu voštanu sjajnu vrećicu koja je dvostruko dulja od njenog tijela. Ima samo jednu generaciju godišnje. Mlade ličinke se javljaju u lipnju na lišću i zelenim izbojima, a u jesen prelaze na drvenaste dijelove gdje prezime.

            Štete. Ličinke i odrasli oblici hrane se sisanjem na biljnim dijelovima i izlučuju mednu rosu na koju se naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća.

Maslinov medič (Saissetia oleae)

            Općenito. Maslinov medić vrlo je važan štetnik u plantažama masline, ali napada i vinovu lozu i druge južne voćke te oleandre i ukrasno bilje. Čest je i na ukrasnom bilju u zatvorenom prostoru. Ime je dobio po obilnom izlučivanju medne rose. Ima tijelo ovalnog oblika, oko 3 mm dugačko. Ličinke su žućkaste boje, a ženke medića sive te kasnije crne boje. Na štitu se nalaze jedan uzdužni i dva poprečna grebena te tvore oblik dvostrukog križa.

            Biologija. U Hrvatskoj maslinov medić ima 2 generacije godišnje. Prezimi u različitim stadijima, ali nakon jakih zima na životu ostaju samo ličinke prvog i drugog stadija. Razdoblje ovipozicije je razvučeno budući da prezime različiti stadiji, a može trajati od travnja do lipnja. Ženke legu i do 1000 jaja. Ličinke, nakon izlaska iz štita, traže mjesto za pričvrščivanje. Najčešće se pričvrste na naličje lista, a mogu prelaziti i na grančice. Najveća populacija ličinki je u svibnju i lipnju te od kolovoza do listopada. Suše u ljeto i hladna zima nepovoljno utječu na maslinovog medića.

            Štete. Izravne štete radi sisanjem biljnih sokova što oslabljuje biljku, ali puno veće štete radi neizravno, izlučivanjem medne rose na koju se zatim naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća.

            Zaštita. Za biološko suzbijanje maslinovog medića može se koristiti njegovi prirodni neprijatelji kao što su osice Metaphycus flavus i M. bartlette. Na regulaciju populacije dobro utječu i božje ovčice i zlatooke. Radi očuvanja prirodnih neprijatelja potrebno je štetnika suzbijati lokalizirano ili koristiti bioinsekticide, a treba izbjegavati univerzalne insekticide koje bi doveli do prenamnožavanja štetnika. Suzbijanje se može provesti i uljnim sredstvima, a zapaženo je i dobro djelovanje biotehničkih insekticida na ličinke. Neizravne štete ovog štetnika često se suzbijaju bakrenim fungicidima.

Lozin medič (Pseudococcus vitis)

            Općenito. Lozni medič raširen je u primorskim krajevima, a na kontinentalnom dijelu javlja se u staklenicima. U pojedinim godinama u Dalmaciji uzrokuje dosta velike štete.

            Biologija. Na lozi se javlja od proljeća do jeseni, a u toplijim krajevima ga se može naći i za vrijeme zime.

            Štete. Uglavnom napada vinovu lozu, ali može napasti i agrume. Na vinovoj lozi se najčešće može naći u pazušcima lista, na peteljkovini, u pupovima te na samim bobicama. Izravne štete čini sisanjem biljnih sokova, ali glavne štete su neizravnog karaktera kao što je izlučivanje medne rose. Medna rosa prekriva lišće i bobe grožđa i na nju se naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća. Za vrijeme suhog i hladnog vremena medič se povlači u tlo gdje siše sokove na korijenu vinove loze. Najveće štete čini u vrijeme dozrijevanja grozda, a posljedice napada su nedozrijevanje grožđa koje ostaje kiselo.

            Zaštita. Najbolji učinak ostvaruje se zimskim prskanjem u fenofazama C – D uljnim sredstvima (CRVENO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, MODRO ULJE). Najosjetljiviji stadij na insekticide su ličinke te se zbog toga primjenom insekticida u vrijeme vegetacije ne postižu dobri rezultati. Uz dodatak uljnom sredstvu dobro je dodati i aktivnu tvar kao što je alfa – cipermetrin (pripravak: FASTAC 10 EC).

Smokvin medič (Ceroplastes rusci)

            Općenito. Najvažniji je štetnik smokve u Hrvatskoj, ali napada i vinovu lozu i agrume te neke druge vrste ukrasnog drveća i grmlja. Vrlo je karakterističnog izgleda. S trbušne strane ženke nalazi se jedna srednja osmerokutna voštana pločica na koju se nadovezuje osam voštanih postranih pločica. Kod starijih ženki to više nije izraženo. Veličine su 4 – 5 mm. Ličinke su žutosmeđe boje.

            Biologija. Ima jednu generaciju godišnje. Najčešće prezimi u stadiju odrasle ženke na granama. U proljeće legu oko 1000 jaja ispod štita. Ličinke izlaze iz štita u svibnju i lipnju. Šire se pomoću vjetra. Nakon dospijeća na biljku, odnosno na gornju stranu lista ili plod, prekrivaju se voštanim izlučinama.

            Štete. Najveće štete čine izlučivanjem medne rose što uzrokuje sušenje lišća, a katkad i cijele biljke koja je prekrivena ljepljivom prevlakom od gljiva čađavica.

            Zaštita. Najbolji učinak postiže se zimi. Za vrijeme vegetacije insekticide treba upotrebljavati vrlo oprezno, a suzbijanje treba biti usmjereno na ličinke, u svibnju ili lipnju.

Kalifornijska štitasta uš (Quadraspidiotus perniciosus)

            Općenito. Ova štitasta uš često se naziva i San Jose po kalifornijskoj dolini San Jose. Prenesena je iz Kine u Sjevernu Ameriku, a u Europi je otkrivena 1928. godine u Mađarskoj, a 1932. godine u Srbiji odakle se proširila i prema Hrvatskoj i zapadnoj Europi. Ubraja se u karantenske štetnike, a nalazi se na A2 listi. U Hrvatskoj nije proširena u obalnom području. Kalifornijska štitasta uš ima okrugli tamnosivi štitić koji je spljošten, a na njemu se nalaze koncentrični krugovi. Promjer štitića je oko 2 mm.

            Biologija. Prezimi kao ličinka 2., ali može i 1. stadija iako rjeđe. Ostali stadiji za vrijeme zime ugibaju, no velika je i prirodna smrtnost 2. stadija koja može iznositi i do 90% iako rijetko. Smrtnost najčešće iznosi oko 30 – 40%. Razmnožavanje može biti spolno i partenogenetsko. Jedna ženka leže 80 – 100 mladih ličinki. Prve ličinke javljaju se u svibnju i lipnju. Osjetljive su na osunčanost i nisku relativnu vlažnost zraka. Druga generacije ličinki javlja se u srpnju i kolovozu, a treća u kolovozu i rujnu, a može i u listopadu. Dakle, u Hrvatskoj ima 3 generacije godišnje iako u toplim krajevima može imati i do 6, a u hladnim 2 generacije godišnje. Generacije se često preklapaju te se na biljci mogu naći svi razvojni stadiji u isto vrijeme. Ličinke se mogu širiti i pticama i čovjekom, a glavni način širenja je zaraženim sadnim materijalom.

            Štete. Kalifornijska štitasta uš je izraziti polifag. Napada jabuku, krušku, ribiz, oskorušu i ostale voćke te vinovu lozu. Napada i ukrasno bilje kao što je glog, japanska dunja, jasmin, kurika, jorgovan, jasen, lipu i mnoge druge vrste. Štitići su najčešće nalaze na kori izboja, grana i debla, ali i na lišću i plodovima. Na plodovima se nalaze na udubljenima čaške i peteljke. Na mjestima uboda voćke pojačano stvaraju antocijan pa se na mjestu uboda stvaraju crvene pjege, a uočljive su i kad na zaraženom izboju ogulimo koru. Na mjestima gdje je bio štitić vidljiva je bijela točka. Pri većoj zarazi plod gubi na svojoj estetskoj i prodajnoj vrijednosti uz to što su sitniji. Uzrokuje sušenje stabala koje često počinje na periferiji krošnje, a snižava količinu i kakvoću uroda.

            Zaštita. Vrlo važnu ulogu imaju prirodni neprijatelji kao što su božje ovčice i ose najeznice. U laboratorijima se uspješno može uzgajati osica Encarsia perniciosi koja je udomaćena u našim voćnjacima. U voćnjacima u kojima su osice prisutne treba pažljivo primjenjivati insekticide. Njihova prisutnost zapaža se po rupicama na štitiću, a ako je mnogo takvih rupica bolje je odustati od suzbijanja. Važna mjera opreza je i provjera sadnog materijala. Najbolji učinak ima zimsko prskanje ili primjena insekticida u vrijeme pojave ličinki u vegetaciji. U nasadima gdje se provode redovite mjere protiv ostalih štetnika brojost kalifornijske štitaste uši je znatno smanjena tako da često nije ni potrebno zimsko prskanje.

Žuta narančina štitasta uš (Aonidiella aurantii)

            Općenito. Štit ženke žute narančine štitaste uši je okruglast, promjera oko 2 mm, crvenkaste boje. Ženka ima tijelo narančaste do žute boje.

            Biologija. Žuta narančina štitasta uš ima 3 – 4 generacije godišnje.

            Štete. Ovaj štetnik napada agrume, maslinu, vinovu lozu i druge voćke i drveće, a od biljnih organa napada lišće, plodove i grane. Uzrokuje sušenje i otpadanje lišća te sušenje grana.

Crna lozina uš (Targionia vitis)

            Općenito. Crna lozina uš proširena je u Hrvatskom obalnom području. Štit joj je jajolikog oblika, skoro crne boje.

            Biologija. Štetnik ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Crna lozina uš štetnik je vinove loze i nekih vrsta drveća. Nalazi se na rozgvi i granama, a često ga se može naći i ispod kore dok na lišće rijetko prelazi.

Maslinina siva štitasta uš (Parlatoria oleae)

            Općenito. Čest je štetnik masline, ali i vinove loze i drugih vrsta voćaka. Nalazi se u našem obalnom području. Štit joj je duguljast i sivkast.

            Biologija. Maslinina siva štitasta uš ima dvije generacije godišnje.

            Štete. Nalazi se na granama koje oplutave, lišću koje se suši i plodovima koji kržljaju.

Dudova štitasta uš (Diaspis pentagona)

            Općenito. Dudova štitasta uš je sve češći štetnik u Hrvatskoj. Štit joj je gotovo okrugao, bjelkaste boje, promjera oko 2,5 mm.

            Biologija. Prezimi odrasli oblik ženke. Ličinke prve generacije javljaju se u svibnju i lipnju, a ličinke druge generacije u srpnju i kolovozu. Ima 2 – 3 generacije godišnje. Kod jake zaraze grane su prekrivene s više slojeva štitića mrtvih i živih uši.

            Štete. Prvenstveno napada dud, ali i sve druge voćke, a najviše breskvu te vinovu lozu.

            Zaštita. U prošlosti je važnost ovog štetnika smanjena unosom osice Encarsia berlesei iz Japana u Italiju, ali u novije vrijeme je njegova brojnost u porastu. U Francuskoj se preporuča kombinirano suzbijanje skidanjem naslaga s jakim mlazom vode, kemijsko tretiranje u vrijeme mirovanja vegetacije i biološko suzbijanje osicom.

Lisne uši (Aphidoidea)

            Lisne uši su jedni od najvažnijih štetnika poljoprivrednih kultura. Otkriveno je više od 3000 vrsta lisnih uši i gotovo da ne postoji biljna vrsta na kojoj se one ne hrane. Na većinu se biljnih vrsta često naseljava i do desetak vrsta uši. Vrlo su sitni kukci, veliki samo nekoliko milimetara, a imaju dva para opnenastih krila. Usni organ im je za bodenje i sisanje, a preobražen je u rilo. Lisne uši je vrlo teško identificirati do vrste, a temelji se na detaljnom pregledu svih morfoloških karakteristika. Identifikacija prema boji se nikad ne smije obavljati jer imaju nepostojane kutikularne boje koje u alkoholu nestaju, a mogu imati i 3 ili 4 forme različitih boja. Lisne uši pojavljuju se u dvije forma, a to su krilata i beskrilna forma, a prema životnom ciklusu se dijele na holocikličke (potpuni razvojni ciklus) i anholocikličke (nepotpuni razvojni ciklus). Holocikličke vrste prezime u stadiju zimskog jaja na zimskom domaćinu dok anholocikličke vrste prezime kao odrasla ženka. Monoecijske vrste su one vrste lisnih uši koje se hrane i razmnožavaju na samo jednoj biljnoj vrsti i na njoj provedu cijelu život dok su heterecijske vrste one vrste koje imaju široki krug domaćina. Imaju velik broj generacija u godini koje se preklapaju. Mnogo je prirodnih neprijatelja lisnih uši, a neki od njih su božje ovčice, zlatooke, trčci, bogomoljke, osice najeznice, i tako dalje.

            Štete koje lisne uši uzrokuju su osim izravnih koje nastaju sisanjem biljnih sokova što dovodi do slabljenja biljke i one neizravne prirode, a to je izlučivanje medne rose i prenošenje virusnih bolesti. Najčešća metoda praćenja pojave lisnih uši su žute posude i žute ljepljive ploče, a postoji i metoda ljepljivih niti. Natporodica lisnih uši dijeli se na tri porodice: Aphididae, Adelgidae i Phylloxeridae u koju pripada i filoksera ili trsov ušenac.

Filoksera, trsov ušenac (Viteus vitifoliae)

            Općenito. Ova lisna uš prenesena je iz Amerike u Francusku još 1860. godine, a Europom se brzo proširila. Goleme površine pod vinovom lozom su propale, a zabilježeno je više tisuća samoubojstava francuskih vinogradara. Velik broj vinogradara otišao je u prekomorske zemlje. Pojam filoksera se u narodu koristi i za označavanje iznimno velike štetnosti drugih štetnika, slično kao što se pojam kuge koristi i za različite druge pošasti. U Hrvatskoj je filoksera utvrđena u Brdovcu kraj Zagreba 1880. godine i vrlo brzo nakon toga i na drugim područjima. U Europi je pojava filoksere potaknula međunarodnu suradnju na polju zaštite bilja pa su mnoge zemlje potpisale 1878. godine Bernsku konvenciju o suzbijanju filoksere. Upravo se ta konvencija smatra početkom organizirane međunarodne suradnje u provođenju biljne karantene te pretečom današnje Konvencije o zaštiti bilja koju je potpisala i Hrvatska u kojoj su doneseni brojni propisi i mjere da bi se smanjile posljedice napada filoksere. Danas se na samo nekim pjeskovitim tlima uz Dunav i na nekim našim otocima može uzgajati europska loza bez cijepljenja na američku podlogu. U svim drugim vinogradima u Hrvatskoj se uzgaja cijepljena loza. U Francuskoj se smatra da filoksera nema uvjeta za razvoj na pjeskovitom tlu s manje od 5% ilovastih čestica ili koje se tijekom zime nalazi pod vodom dulje od 40 – 60 dana.

            Filoksera je mala uš, duga svega 0,7 – 1,4 mm, ali neki oblici imaju tijelo dugo i do 2 mm. Žutosmeđe je boje. Postoji više sojeva koji se međusobno razlikuju morfološki i načinom života.

            Biologija. Razvoj filoksere različit je na američkoj i europskoj lozi. Na američkoj lozi prezimi u stadiju zimskog jaja na nadzemnim dijelovima. Iz jaja izlazi uš osnivačica koja stvara kolonije na naličju lišća gdje se razvija još nekoliko generacija uši koje nazivamo uši šiškarice. Dio tih uši migrira na korijen, a u jesen nastaju seksualni oblici te ženke odlažu jaja koja prezimljuju. Na europskoj lozi se sve generacije uši razvijaju na korijenu. Njihovo razmnožavanje je partenogenetsko, a prezimi u stadiju ličinke. U Hrvatskoj filoksera ima 4 – 9 generacija godišnje.

            Štete. Napada različite organe na američkoj i europskoj lozi. Na američkoj lozi i većini hibrida oštećuje samo lišće. U matičnjacima može nanijeti veće štete jer usporava rast i odrvenjavanje rozgve koja se tijekom zime lakše smrzne. Na naličju lista nastaju nabrekline u kojima uši žive, a na licu lista se nalazi mali otvor. Nabrekline se znatno razlikuju od napada lozine grinje čije se nabrekline nalaze na licu lista. Korijen većine vrsta američke loze otporan je na napad filoksere stoga šteta na korijenu nema, ali postoje i neke podloge ili hibridi na kojima napad može biti izražen. Korijen američkih sorata ima deblji sloj staničja koje štetnik ne može probiti za razliku od europskih sorata.

            Na europskoj lozi filoksera napada samo korijen gdje sisanjem uzrokuje krupne (tuberozitete) i sitnije izrasline (nodozitete). Time se onemogućuje kolanje sokova što uzrokuje sušenje čokota. U Italiji je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pronađena zaraza filoksere na lišću, a ubrzo se to opazilo i u Istri. Ovo pokazuje da se filoksera, kao i drugi štetnici, može prilagoditi različitim uvjetima pa nije isključen ni scenarij prilagodbe na korijen američke podloge čime bi se ponovno pojavio veliki problem filoksere u vinogradarstvu.

            Zaštita. Na cijepljenoj lozi suzbijanje nije potrebno. U matičnjacima američke loze napad uši šiškarica suzbija se prskanjem tijekom mirovanja vegetacije sredstvima koja ubijaju jaja (CRVENO ULJE, BIJELO ULJE, MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) te u početku stvaranja šiški na lišću.

Cvrčci, cikade (Cicadoidea)

            Vrlo su pokretljivi kukci koji mogu preletjeti i tisuće kilometara. Natporodica cvrčaka, zajedno s lisnim ušima, štitastim ušima, štitastim moljcima, i lisnim buhama pripada u podred jednakokrilaca (Homoptera). Zajedničko obilježje svih Homoptera vrsta je izlučivanje medne rose. Na nju se naseljavaju gljive čađavice koje prekrivaju površinu biljnih organa i smanjuju njihovu estetsku vrijednost i asimilacijsku sposobnost. Zvuk cvrčanja proizvode organima na prvom kolutiću zatka. Veličina cvrčaka varira. Krila cvrčaka, kao i svih pripadnika reda Homoptera su položena u obliku krova kuće. Usni organ cvrčaka je za bodenje i sisanje, a preobražen je u rilo.

Rogati cvrčak (Stictocephala bisonia)

            Općenito. Ovaj cvrčak je američkog podrijetla. Na području bivše Jugoslavije otkriven je 1939. godine. Odrasli oblik ima jako razvijen nadvratni štit koji je prema naprijed produljen u dva roga, prema čemu je štetnik i dobio ime. Boja tijela mu je zelena, a dugačak je 8 – 10 mm. Odlaže velika jaja, veličine 3 mm.

            Biologija. Prezimi u stadiju jaja koja se nalaze u skupinama pod korom. Jaja odlažu na način da ženka leglicom zareže koru i na svaku stranu pod koru odloži po desetak jaja. Ličinke se javljaju tijekom proljeća te odlaze na zeljaste biljke kao što su lucerna i ostale mahunarke. Na njima rade neznatne štete, a odrasli oblici vraćaju se na voćke. Rogati cvrčak ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Rogati cvrčak oštećuje vinovu lozu i razne voćke. Štete nastaju zbog zarezivanja kore radi ovipozicije. Rastom se zarezi povećavaju i nalikuju na štete nastale od udara zrna tuče. Razlika u štetama od tuče i rogatog cvrčka je ta što cvrčak zareze radi i na donjim stranama grana gdje tuča ne može štetiti. Na tim mjestima grane se lome i olakšan je prodor raznih štetnih mikroorganizama, a pojavljuje se i smolotok. Pri jačem napadu sadnice gube svoju tržišnu vrijednost.

            Zaštita. Jaja su često parazitirana od osice Polynema striaticorne, a u Hrvatskoj je utvrđeno 3 – 64% parazitiranih jaja. Važna mjera zaštite je i oprez pri odabiru sadnog materijala. U voćnjaku nije dobro uzgajati mahunarke kao potkulture, a prilikom zimskog reza treba odstranjivati grane na kojima su odložena jaja.

Američki cvrčak (Scaphoideus titanus)

            Općenito. Američki cvrčak je u Europi otkriven 1958. godine u Francuskoj. 1977. godine otkriven je u obalnom području Slovenije. U Hrvatskoj je utvrđen u Istri, Iloku i Međimurju, a vjerojatno je proširen u cijeloj zemlji. Odrasli oblik ima tijelo smeđe boje, 5 – 6 mm duljine. Glava cvrčka je trokutastog oblika. Ličinke su žute, a razvoje postaju sve više smeđe i mogu skakati.

            Biologija. Prezime jaja ispod kore dvogodišnjeg drva loze. Ličinke se javljaju u svibnju. Razvoj ličinke je 30 – 50 dana. Odrasli oblici javljaju se u srpnju i kolovozu. Američki cvrčak ima jednu generaciju godišnje.

            Štete. Ličinke sišu na donjem lišću. Američki cvrčak značajan je po tome što prenosi fitoplazmu zlatnu žuticu vinove loze. Na tog je uzročnika posebno osjetljiva sorta chardonnay. Fitoplazma se brzo širi, a ukoliko se na vrijeme ne poduzmu odgovarajuće mjere, ubrzo poprima razmjere epidemije uzrokujući vrlo velike štete.

            Zaštita. Glavni način zaštite je spriječiti unos zaraženog sadnog materijala i njegovo širenje. Tijekom prezimljenja jaja se mogu uništiti tretiranjem uljnim sredstvima (BIJELO ULJE, MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE, CRVENO ULJE). Može se odabrati i insekticid za suzbijanje grozdovih moljaca. Tretirati treba rano ujutro, dok su cvrčci još slabo pokretni, a važno je kvalitetno tretirati unutrašnjost čokota.

Cvrčak stolbura (Hyalestes obsoletus)

            Općenito. Prisutan je u cijelo državi. Smeđkaste je boje. Prema izgledu može se zamijeniti s američkim cvrčkom.

            Biologija. Živi na različitim korovima. Prezimi u stadiju ličinke u tlu. Odrasli oblici javljaju se početkom ljeta. Jaja odlažu na korijen nekih vrsta korova. Ličinke izlaze krajem ljeta i hrane se korovima, a pred zimu odlaze u tlo.

            Štete. Odrasli oblici hrane se na lišću. Prenosi fitoplazmu „bois noir“, koja je prisutna na vinovoj lozi u Hrvatskoj i stolbur koji napada rajčicu i zeljasto bilje.

            Zaštita. Jači napad može se suzbiti uništavanjem korova na kojima se vrste poput ove hrane. Obradom tla uništavaju se ličinke. Na vlastitu odgovornost mogu se koristiti i insekticidi za suzbijanje grozdovih moljaca. Važno je kvalitetno tretirati unutrašnjost čokota.

Lozin zeleni cvrčak (Empoasca vitis)

            Općenito. Redoviti je štetnik vinove loze i od velike je važnosti u Istri, a povremeno i na dalmatinskim otocima. U kontinentalnim vinogradima je manje štetan. Odrasli oblik je vitkog tijela i zelenkaste, a katkad i malo ružičaste boje. Duljina tijela mu je 3 – 3,5 mm. Zbog svoje živahnosti vrlo teško se hvata. Ličinka je bjeličasta, a ima jako ispupčene crne oči. Ličinka kasnije pozeleni.

            Biologija. Prezimi odrasli oblik na zimzelenom bilju i četinjačama. U travnju prelazi u vinograde. Ženka odlaže 15 – 20 jaja na lišće vinove loze. Ima tri generacije godišnje. Odrasli oblici prve generacije javljaju se u svibnju i lipnju. Generacije se često preklapaju te se istovremeno mogu naći svi razvojni stadiji štetnika.

            Štete. Štete nanose ličinke i odrasli oblici sisanjem sokova iz žila na naličju listova. Time se ometa kolanje sokova te nervatura posmeđi. Cijeli listovi mijenjaju boju, a rubovi se kovrčaju prema dolje. U bijelih kultivara list žuti, a u crvenih list dobije tamnocrvenu boju. Na lišću se mogu javljati i crvenkaste točke i pjege koje se šire prema glavnoj žili lista, a mogu poprimiti i oblik mozaika. Štete se prvo opažaju na starijem lišću, najčešće u srpnju. Intezitet napada razlikuje se od kultivara do kultivara. Jači napad je čest na kultivarima cabernet i sauvignon. Manje su napadnuti malvazija, sivi pinot, chardonnay i merlot. Graševina je vrlo malo napadnuta. Dobro gnojeni i bujni vinogradi jače su napadnuti.

            Zaštita. Pojava i brojnost lozinog zelenog cvrčka može se pratiti žutim ljepljivim pločama. Prag odluke je 100 cvrčaka na 100 listova. Najbolje je koristiti sistemične ili kontaktne insekticide dopuštene za suzbijanje grozdovih moljaca. Na području Istre pojava druge generacije cvrčka poklapa se s pojavom druge generacije moljaca pa je moguća istovremena zaštita protiv obje vrste. Mogu se koristiti pripravci NURELLE-D, CHROMOREL-D, AVAUNT EC, CYTHRIN MAX, SCATTO, RELDAN 22 EC.

Medeći cvrčak (Metcalfa pruinosa)

            Općenito. Medeći cvrčak potječe iz sjeverne i srednje Amerike. 1979. godine zabilježen je prvi nalaz u Europi u okolici Tarvisa u Italiji. Ondje se nalazi uzletište na koje često slijeću američki vojni avioni u izravnom letu iz SAD-a. 1990. godine američki cvrčak otkriven je u Sloveniji, a u Hrvatskoj 1993. U BiH je otkriven 2006. godine. Proširen je i u južnoj Francuskoj, južnoj Švicarskoj, Grčkoj, Turskoj, Češkoj i Austriji. U Hrvatskoj se iz Istre proširio u Dalmaciju i dalmatinsko zaleđe te u Zagreb. Širi se pasivno, vozilima putem prometnica, ali i sadnim materijalom u kojem se nalaze jaja. Rasprostranjenost ovog štetnika nije jednolična iako se nalazi na širokom području. Veličina medećeg cvrčka je 7 – 8 mm. Pri mirovanju krila su mu položena gotovo okomito uz tijelo, poput krova kuće, što je karakteristika podreda Homoptera. Prednji par krila je sivosmeđe boje. Tijelo mu je prikriveno voštanim izlučinama svijetle ili pepeljaste boje. Jaja su cilindrična, veličine oko 0,8 mm. Ličinke su prvo bijele, a zatim zelenkaste boje i također luče vosak kojima se prikrivaju.

            Biologija. Univoltna je vrsta. Prezimi u stadiju jaja koja su odložena u drvenste biljke. Ženka jaja odlaže leglicom pojedinačno ili u nizu, najčešće u pupove ili pukotine i slična mjesta na kori čokota i drveća. Ličinke izlaze od sredine svibnja. Penju se na najmlađe organe na vrškovima biljaka. Razvoj ličinačkog stadija traje oko 2 mjeseca, a slabo su pokretljive iako zadnja 2 stadija (od 5) mogu skakati. Odrasli oblici javljaju se u srpnju. Kopulacija se događa noću, a krajem ljeta dolazi do ovipozicije.

            Štete. Medeći cvrčak je izraziti polifag. U Italiji je utvrđeno više od 200 biljaka domaćina, a najveće štete nanosi na vinovoj lozi. Štete čini i na kakiju, smokvi, breskvi, agrumima, soji, grahu i mnogim drugim biljkama. Ličinke i odrasli oblici sišu na granama, grančicama, izbojima, lišću i na plodovima. Biljke zaostaju u rastu i razvoju. Neizravne štete su mnogo štetnije, a očituju se u izlučivanju velikih količina medne rose na koju se zatim naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća. Zaražene biljke lako se uočavaju po bijelim voštanim prevlakama i zamazanom izgledu od gljiva čađavica. Onečišćeni proizvodi gube na tržišnoj vrijednosti.

            Zaštita. Moguće je biološko suzbijanje parazitskom osicom Neodrynus typhlocybae. Osica je unijeta u Italiju 1992. godine i ispuštena u prirodu, a rezultati u Italiji, Francuskoj i Sloveniji upućuju na veče mogućnosti ovog parazita budući da je postignuta parazitiranost i do 30%. U Hrvatskoj se osica udomaćila u Istri. Vrlo je bitno spriječiti uvoz zaraženog sadnog materijala. Od aktivnih tvari za kemijsko suzbijanje koriste se: deltametrin (pripravak: DECIS 2,5 EC), alfa-cipermetrin (pripravak: DIREKT), esfenvalerat (pripravak: SUMIALFA 5 FL) i azadiraktin (pripravak: NEEMAZAL-T/S).

Stjenice (Heteroptera)

         Stjenice čine više od 25 000 vrsta kukaca, a više od 700 vrsta utvrđeno je u Hrvatskoj. Podred Heteroptera zajedno s podredom Homoptera čini red Hemiptera (rilčari), a u prošlosti su ova dva podreda bila dva odvojena reda. Stjenice su kukci trouglaste glave i nejednake strukture krila. Gornji dio prednjih krila je hitiniziran, a nazivaju se polupokrilje ili semielitre dok je ostatak prednjeg para krila opnaste strukture. Stražnji je par krila također opnast. Tijelo im je većinom dorzoventralno spljošteno. Usni organ se naziva rilo, a građen je za bodenje i sisanje. Potrebno je razlikovati rilo stjenica i rilo pipa, kojima je glava produžena u rilo na kraju kojeg se nalazi usni organ za grizenje i žvakanje. Neke vrste stjenica su fitofagne i štete poljoprivrednim kulturama, ali stjenice su i važni prirodni neprijatelji štetnika. Neke stjenice mogu sisati krv ljudi i životinja. Iako nisu značajni štetnici vinove loze, zelena lozina stjenica i stjenica lozina cvijeta mogu nanijeti štete.

Zelena lozina stjenica (Lygocoris spinolae)

        Općenito. Tijelo ove stjenice dugo je 5 – 6 mm i svijetlo zelene boje. Smatra se autohtonom vrstom u srednjoj Europi.

        Biologija. Prezimi u stadiju jaja na čokotima loze. Ličinke se javljaju tijekom svibnja. Ima jednu ili dvije generacije godišnje.

        Štete. Oštećuje lišće i izboje sisanjem. Mjesta uboda okružena su svijetlim rubom, a kako list raste tako se ubodna mjesta trgaju te nastaju nepravilne uglate rupe. Izboji se deformiraju, a štete mogu biti i na grozdićima.

        Zaštita. Suzbijanje se može provoditi zimskim prskanjem uljanim sredstvima MODRO ULJE, CRVENO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) budući da prezimi u stadiju jaja. Uljanim sredstvima mogu se dodati i insekticidi po potrebi (FASTAC 10 EC).

Stjenica lozina cvijeta (Calcoris fulvomaculatus)

        Općenito. Najčešće se javlja u južnoj Dalmaciji i Konavlima.

        Biologija. Prezimi u stadiju jaja na čokotima.

        Štete. Štete rade ličinke sisanjem malih listića tek otvorenih pupova i cvjetova, a u jednom danu ličinka može napraviti i više od 100 uboda. Posljedica toga je sušenje cvjetova.

        Zaštita. Kao i zelena lozina stjenica, suzbija se zimskim prskanjem uljanim sredstvima uz dodatak insekticida prema potrebi.

Resičari, tripsi (Thysanoptera)

          Resičari ili tripsi su vrlo mali kukci, dugi do nekoliko milimetara i produljenog tijela. Člankovitost tijela im nije jako izražena. Vrlo su pokretljivi. Glava resičara ima hipognatan položaj, a usni organ im je za bodenje i sisanje i uglavnom se hrane sisanjem biljnih sokova. Ploha krila im je vrlo uska s dugim resama. Neke vrste resičara mogu prenositi biljne viruse. Ovaj red dijeli se na dva podreda, Terebrantia i Tubulifera koji se međusobno razlikuju. Pripadnici podreda Terebrantia imaju jednu žilu na krilima, a ženke srpoliku leglicu te dlakavu površinu krila. Podred Tubulifera nema žile na krilima, a nemaju niti leglicu te im je površina krila bez dlačica. Neke značajne vrste u podredu Tubulifera su Duhanov resičar (Thrips tabaci), cvjetni resičar (Heliothrips haemorrhoidalis), kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis), palmin trips (Thrips palmi), žitni trips (Limothrips cerealium) i štetnik vinove loze, lozin trips (Drepanothrips reuteri). U podred Tubulifera pripadaju dvije značajnije vrste: pšenični trips (Haplothrips tritici) i maslinin resičar (Liothrips oleae).

Lozin trips (Drepanothrips reuteri)

          Nekada štetnik samo američke loze, danas je proširen i na europskoj lozi, a prisutan je i na mediteranskom i na kontinentalnom području. Lozin trips je vrlo sitan resičar, tijela manjeg od 1 mm, svijetložućkaste boje i crvenih očiju.
           Prezimi odrasla ženka na čokotima no može prezimiti i na drugom bilju. Lozin trips ima više generacija godišnje, a štete čine ličinke i odrasli oblici.
           Vinovu lozu napada u početku vegetacije. Štete čini sisanjem na mladim izbojima koji zaostaju u rastu i razvoju. Kasnije u vegetaciji siše i na plojci lista koja poprima svijetložućkastu boju, nekrotizira i deformira se. Sisanjem se hrani i na peteljci lista gdje se na mjestima sisanja nalaze točkaste nekroze i list se suši. Napada i cvijet čiji se dijelovi suše te dolazi do rehuljavosti grozdova. Sisanjem se hrani i na grozdovima gdje se vide točkice. Osim vinove loze napada i hrast, lijesku te drugo drveće.
           Prag odluke za primjenu insekticida je 2-3 tripsa po listu, a koristi se aktivna tvar spinetoram (pripravak: RADIANT).

Lozni crvac (Lozni medić)

        Lozni crvac ili lozni medić je jedna vrsta štitaste uši koja izlučuje mednu rosu. Na mednu rosu se naseljavaju gljive čadavice, a list izgleda kao da je poprašen prašinom. Ova uš tj. lozin crvac poznata je u prvom redu kao štetnik vinove loze, a javlja se i na agrumima. Raširena je u primorskim krajevima, a na kontinentalnom djelu se pojavljuje samo u staklenicima. Kao štetnik poznat je lozin crvac u Dalmaciji i primorju gdje zna u pojedinim godinama učiniti velike štete. Uglavnom se razvijaju od proljeća do jeseni, a u toplim krajevima i tokom zime.

Opširnije:Lozni crvac (Lozni medić)

Gusjenica grba korak

        Grba korak gusjenica je sivo-smeđe boje, vrlo slična rozgvi. Kada se umiri, zauzima takav položaj da se vrlo teško može pronaći (mimikrija). Naraste 5-6 cm. Ima tri para prsnih nogu i samo dva para trbušnih, pa hoda grbeći se po čemu je i dobila ime. Leptir je sivo-smeđe boje, raspona krila oko 5 cm. Najveće štete pravi izgrizanjem pupova koji su počeli bubriti. Tijekom vegetacije oštećuje lišće, no štete su male.

Opširnije:Gusjenica grba korak

Cigaraš (Byctiscus betulae)

        Cigaraš (Byctisus betulae) je štetnik koji spada u skupinu kornjaša (pipa) s dugim rilom, vrlo živih boja tijela (zelena, plava ili bakrenocrvena, metalnog sjaja), koji nanosi štetu, kako na vinovoj lozi, tako i na kruškama. Prisutnost štetnika lako se uočava po tipičnom uvijanju lišća u oblik cigare. Unutar svakog tuljca (cigare) nalaze se jaja ili ličinke cigaraša. Duljina odrasle pipe je 6-9 mm. Ličinka je bijela, bez nogu, a naraste do 6 mm.

Opširnije:Cigaraš (Byctiscus betulae)