Organska proizvodnja grožđa

        Organska proizvodnja u vinogradarstvu datira iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njene osnovne principe i standarde postavili su proizvođači vina iz Njemačke, Francuske i Švicarske. Danas je prisutna u skoro svim europskim, prije svega mediteranskim  zemljama.

        Najveće  površine pod organskim vinogradima su  u Italiji, oko 54.000 hektara (45 %  na Siciliji), potom u Španjolskoj 21.000 i Francuskoj 10.200 hektara.U cijeloj Europi ima oko  92.500 hektara, što znači da je udio vinogradarstva u okvirima organske poljoprivrede mali, svega oko jedan posto. U mnogim zemljama projekte ovakve proizvodnje  subvencionira država, a u Italiji i Njemačkoj su dio programa  EU i svaki proizvođač godišnje dobiva pomoć od 500 do 750 eura po hektaru.

        Ovakva proizvodnja organizirana je, istina skromno i u Vojvodini. U vinogradu "Navip-Fruškogorca" u Petrovaradinu od 1994. godine uzgaja se grožđe po organskim principima. Moderna plantaža oslanja se na rub Nacionalnog parka "Fruška gora" i može se reći da je "pred vratima”" Novog Sada.

        Sorta "rizling talijanski" na ovoj plantaži uzgajan je na tri hektara do 1998., a potom je površina povećana na šest hektara. Grožđe za novi tip vina, tzv. eko-vino, proizvodi se po međunarodnim standardima za organsku proizvodnju (IFOAM), uz stalnu inspekcijsku kontrolu.

        Promocija "rizlinga talijanskog", prvog ekološkog vina s certifikatom, održana je na 63. međunarodnom  poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu prije deset godina.To je  kvalitetno, bijelo suho vino s geografskim porijeklom, rezultat  rada stručnog tima agronoma i enologa. Ovaj  projekt je uspješno povezao  tradicionalnu  i suvremenu organsku  proizvodnju grožđa i vina.

        Cijeli proces proizvodnje uspješno vodi mr. Vesna Robotić, koja je i autor ovog projekta. 

Zdravo grožđe - kvalitetno vino

        Vinogradarstvo po principima organske poljoprivrede podrazumijeva proizvodnju zdravog grožđa i kvalitetnog vina. Uvažavaju se biološki zakoni, podržavaju i unapređuju prirodna plodnost i biološki procesi u zemljištu, koristi njegova mikrobiološka aktivnost koja doprinosi  pravilnoj ishrani loze. Obrada zemljišta svodi se na najmanju mjeru, a zabranjena je uporaba mineralnih gnojiva i sintetičkih pesticida u zaštiti.

        Stalnom kontrolom proizvodnje, koja se uklapa  u zaštitu životne sredine, organsko vinogradarstvo osigurava kvalitetu, očuvanje okoline i ljudskog zdravlja. Magični trokut koji čini njegovu suštinu je balans između ekologije, ekonomije, kvaliteta grožđa i vina.

        Osnovno je pridržavanje principa na kojima se proizvodnja zasniva. Prije svega,vinograd mora biti dovoljno udaljen od industrijskih zagađivača, auto-putova i zasada s klasičnom  proizvodnjom. U blizini treba posaditi pojas drveća i grmlja, jer to povoljno utječe na prisustvo korisnih organizama i stabilnost agro-ekološkog sustava. Sadržaj štetnih materija u zemljištu mora biti ispod propisanih vrijednosti. Ako su  prethodne godine  primjenjivani sintetički kemijski preparati, za organsku proizvodnju može se koristiti tek poslije godinu-dvije.

        Odluku o pogodnosti neke parcele za ovakvu proizvodnju donosi ovlaštena osoba iz licencirane institucije poslije kontrole zemljišta,vode i zraka.

Sadnja na blagim padinama

        Za podizanje vinograda po principima organske poljoprivrede najpovoljnije su blage kosine i padine okrenute jugu, jugozapadu i jugoistoku, odnosno brežuljkasta područja do 350 metara nadmorske visine. Mogu se  izabrati i drugi položaji, ali to zahtijeva dodatna ulaganja u terasiranje i zaštitu od niskih temperatura (zagrtanje). 

        Priprema zemljišta za sadnju počinje podrivanjem. Preporučuju se podrivači koji imaju dva ili tri radna tijela i rade na 70 centimetara dubine. Ovom dubokom obradom  ne narušava se struktura i ne izbacuje na površinu donji, "mrtvi" sloj zemljišta, već se samo produbljuje oranični. Tako se poboljšavaju vodno-zračne i toplotne osobine tla, zadržava postojeća mikrobiološka ravnoteža i stvaraju povoljni uvjeti za razvoj korijena vinove loze.

        Pošto su zemljišta za podizanje vinograda uglavnom siromašna organskom materijom, neophodna je dodati humus. Naime, za normalan razvoj i dobar prinos vinove loze zemljište treba imati 2,5 - 3 % humusa. Da bi se sadržaj povećao za jedan posto, tijekom ljeta treba ravnomjerno rasporediti  40 - 60 tona zrelog stajskog gnojiva po hektaru i odmah zaorati na  20 centimetara dubine. Toliko stajskog gnojiva može zamijeniti tri-četiri puta manje treseta, komposta, humusa (glistenjaka) i drugih gnojiva.

        Prije sadnje površinski sloj zemljišta se usitni tanjuranjem. Na kraju slijedi izmjera i obilježavanje sadnih mjesta, a potom iskop jama.

Bezvirusni cjepovi

        Za zasnivanje vinograda  koriste se samo kvalitetni cjepovi, s certifikatom, proizvedeni uz strogu kontrolu stručnjaka  i testirani na viruse (virus free). Treba  zadovoljiti  i uobičajene norme kvalitete. Donji dio cijepa mora imati tri do pet zvjezdasto raspoređenih osnovnih žila promjera 3 mm. Korijenovo stablo, pravo i bez oštećenja, treba biti promjera 8-10 mm, spojno mjesto mora biti dobro sraslo, a mladica zdrava i najmanje dužine  50 cm.

        Cjepovi se mogu saditi ručno i vodenom sadiljkom. Promjer jame ne smije biti manji od 40 centimetara, dok je optimalna dubina 35 - 40. Kopaju se ručno ili strojno. Pri tome  se prvi sloj zemlje odvaja na jednu, a drugi na suprotnu stranu.

        Dno jame se pokrije s pet  do deset centimetara sitne zemlje, koja se blago nagazi. Potom se koso postavi cijep tako da je spojno mjesto dva-tri centimetra iznad tla. Jama se do polovice popuni zemljom, po kojoj se rasporedi tri do pet kilograma zrelog stajskog gnoja. Na kraju se do vrha popuni zemljom i napravi humka nekoliko centimetara iznad vrha cijepa.

        Može se saditi i hidromehaničkom sondom, "hidroburom" koji je povezan s traktorskim atomizerom i pod pritiskom vode iskopava jamu. Postupak je jednostavan. Jedan  radnik  sondom buši jame, drugi postavlja pripremljene cjepove u iskopane jame, a treći ih zagrće.

        U suvremenom plantažnom uzgoju vinove loze, razmak između redova je 2,5 - 2,8, a u redu 1 - 1,2 metra, što zavisi od bujnosti sorte. Od uzgojnih oblika preporučuje se Gijot.

Minimalna obrada

        U organskoj proizvodnji obrada je minimalna. Jer, čestim prohodom mehanizacije povećava se  zbijenost zemljišta  i zaustavlja ili ograničava aktivnost mikroorganizama u dubljim slojevima.

        Zemljište se površinski obrađuje pri unošenju organske mase i pripremi za sadnju. U tijeku vegetacije može se kombinirati sa zatravljivanjem, odnosno malčiranjem. Primjeri harmonične obrade bez otvaranja brazda i narušavanja strukture zemljišta su naizmjenično malčiranje i plitka obrada svakog drugog međurednog prostora, ali i plitka obrada ispod čokota i zatravljivanje  prostora između redova.

        Zatravljivanjem se sprječava erozija i održava struktura zemljišta, poboljšava plodnost i smanjuje prisustvo uzročnika kloroze, viroza i sive plijesni. Travne smjese trebaju biti što bogatije vrstama tipičnim za određeno područje i sadržavati leguminoze. Važno je i prisustvo cvjetajućih biljaka jarkih boja (facelija, cikorija, heljda). To ne samo da predstavlja zaštitni znak proizvodnje, nego i značajno utječe na očuvanje biološke raznovrsnosti u vinogradu i postizanje ravnoteže između korisnih predatorskih  i štetnih vrsta.

        Za ishranu vinove loze koriste se isključivo organska gnojiva. To može biti stajsko gnojivo, kompost, humus (glistenjak), treset, drveni pepeo, biljni rastvori i dr. Važno je da su propisane kvalitete, odnosno bez ostataka pesticida, teških metala, sjemena korova i štetočina što se utvrđuje analizom uzoraka u referentnim i ovlaštenim laboratorijima. U suprotnom, mogu imati štetan efekt na zemljište, vodu i samu lozu.

        Da se loza može uzgajati i prihranjivati bez mineralnih gnojiva potvrđuje uporaba različitih kombinacija organskih hranjiva, uz rastresanje površinskog sloja i zatravljivanje smjesom različitih biljnih vrsta. U tim smjesama najčešće se preporučuju leguminoze koje osiguravaju dušik.

Bolesti

        Štetu mogu prouzrokovati pepelnica i plamenjača, pa je neophodna zaštita. U organskoj proizvodnji ona se primjenjuje u vrijeme kada je stupanj zaraze mali, uz obvezno praćenje i kontrolu prisutnosti bolesti i štetočina. 
Vinova loza je najosjetljivija  na pepelnicu sedam tjedana poslije pucanja pupoljaka. Lišće, lastari (jednogodišnje drvo na dvogodišnjem drvu) i peteljke grozdova osjetljivi su dok su zeleni, a bobice samo 4-6 tjedana poslije cvatnje, dok ne dostignu veličinu graška. Zato je važna rana zaštita, jer ako se primarna zaraza ne ostvari do cvatnje, štete na grozdovima bit će male. Ako se u vinogradu pojavljuju mladice, odnosno lastari koji se razvijaju iz okca zaraženog pepelnicom u prethodnoj godini, u prva dva tjedna poslije otvaranja pupova trebaju se redovno odstranjivati.

        Prisustvo simptoma pepelnice kontrolira se i poslije cvatnje, 10-12 tjedana od kretanja vegetacije. Ako se primijete na nekoliko čokota, od deset pregledanih, treba nastaviti zaštitu sve do zatvaranja grozdova. Ukupno je potrebno 8-16 prskanja.

        Za zaštitu od ove bolesti u organskoj proizvodnji dozvoljena je uporaba sumpornih preparata, potom natriji kalij-bikarbonata (0,5 % do cvatnje i 1 % poslije cvatnje). Mogu se koristiti i biološka sredstva na bazi suhih spora Bacillus subtilis, kao što su Serenade i Biopro, ali i ona koja sadrže dehidrirane spore gljivice Ampelomyces quiqualis - AQ-10. Pepelnice će biti manje, ako se sade manje osjetljive sorte i osigura strujanje zraka između čokota.

        Uvjeti za pojavu plamenjače nalaze se u formuli 10:10:24. To znači da temperatura zraka treba biti najmanje 10°C, minimalna količina oborina 10 milimetara, a u tijeku 24 sata zemljište mora ostati vlažno najmanje 16 sati. Razvoju bolesti pogoduju vlažna ljeta. Širi se tijekom cijele vegetacije i može izazvati velike štete, u nekim godinama čak i uništiti  rod. Zato se o zaštiti mora voditi računa još u tijeku sadnje vinograda. Naime, zasadi se trebaju podizati na južnim, sunčanim stranama i na propusnom zemljištu, a redovi usmjere u pravcu puhanja vjetra, da bi zračna strujanja brzo sušila lišće i zemljište.

        Korisna je i blagovremena agrotehnika u tijeku vegetacije. Prvim zalamanjem zaperaka smanjuje se broj listova na čokotu, bolje je provjetravanje i nanošenje preparata. Ako su vrhovi lastara zaraženi, zalamanjem se odstranjuju i tako smanjuje tzv. infektivni potencijal koji se prenosi u slijedeću vegetaciju.

        Protiv plamenjače mogu se koristiti bakrena sredstva, ali je godišnja količina  ograničena na tri do četiri kilograma bakra po hektaru. Postoje i novi preparati na bazi bakaroksiklorida, bakarhidroksida i bakaroksalata, ali su i njihove doze smanjene. Prije cvatnje loze dodaje se 80-150, a poslije 200-400 grama bakra po hektaru.
Mogu se primjenjivati i sredstva na bazi gline, prirodni bentonit s visokim sadržajem aluminija (Ulmasud i Myco-Sin), dok su u uvjetima srednje i niske zaraze efikasne fosforna (0,025 %) i salicilna kiselina (0,2 %).

        Prskanje treba početi čim se stvore uvjeti za pojavu plamenjače. Do cvatnje se dva-tri puta koriste Ulmasud i Myco-Sin. Posljednje prskanje je neposredno prije cvatnje sredstvima na bazi bakra ( 0,1-0,2 kilograma bakra po hektaru), koja se primjenjuju i  za prvu zaštitu poslije cvatnje (0,3-0,5 kilograma po hektaru).

        Broj prskanja ovisi od vremenskih uvjeta, ali ih obično ima i do deset u godini prosječne zaraze.



Štetočine

        Sivi grozdov moljac se pojavljuje u godinama, kada je toplo i izrazito suho ljeto, pa u nepovoljnim uvjetima zaštita nije potrebna. Prva generacija ovog moljca javlja se u vrijeme cvatnje loze, a druga generacija sredinom ljeta, kada su bobice veličine graška. Najveće štete nanosi u tijeku zriobe grožđa.

        Preporučuje se praćenje leta leptira i klimatskih uvjeta, a poslije prvih oštećenja određuju se rokovi suzbijanja. Let leptira kontrolira se mamcima s feromonima (feromonske klopke), koji se u vinograd postavljaju krajem travnja ili početkom svibnja. Svaki dan se bilježi broj uhvaćenih insekata, a prag štetnosti je 75 leptira. Od toga dana zbrajaju se srednje dnevne temperature i kada njihov zbroj dostigne 110 stupnjeva, uz pojavu  prvog zaperka na grožđu, to je optimalno vrijeme za suzbijanje prve generacije.

        Druga i treća generacija uništavaju se kada ulovljenih leptira ima preko 70 i kada se početkom ljeta nalaze položena jaja na grozdovima. Primjenjuju se preparati na bazi Bacillus thurengiensis.

        Mogu se  koristi i feromoni koji se nanose na plastični materijal u obliku laminata na disperzorima, difuzorima ili evaporatorima. Feromoni se raspoređuju na čokote, a po hektaru treba ih imati 500-1000. Mužjake zbunjuju brojni izvori mirisa ženki, pa ne mogu naći prave, koje ostaju neoplođene. Ova metoda efikasnija je u vinogradima većim od četiri hektara. U Francuskoj se  koristi od 1999. godine na deset tisuća hektara.

        Ishrana loze, bez korištenja mineralnog dušika korisna je i za  očuvanje staništa prirodnih neprijatelja štetnih insekata, odnosno buba mara, stjenica, zlatooki, bogomoljki, parazitskih osica i dr.

        Grinje se mogu suzbiti preparatima na bazi sumpora i ekstraktom piretruma (sastojak biljke buhača koji ima insekticidno djelovanje). Efikasno je i očuvanje staništa njihovih prirodnih neprijatelja.
  • Ulmasud - proizvod na bazi minerala gline - Biofa-Agrar, Munsingen i
  • Myco-Sin - proizvod na bazi minerala gline + ekstrakt preslice + kvasci + silicijeva kiselina- Biofa-Agrar, Munsingen
 
Snežana Malinović,
Revija "Dobro Jutro"
Novi Sad



Specifična njega

        Vinova loza se može tretirati sredstvima koja povećavaju njenu otpornost, a ne djeluju direktno na uzročnike bolesti i štetočine. To su preparati od ekstrakata biljaka, algi, propolisa, proizvodi od sirutke, ekstrakti humusa, homeopatski i biodinamički preparati.

        Preporučuje se prskanje zemljišta u vinogradu poslije kretanja vegetacije, preparatima od tekućeg humusa i ekstraktom preslice (Equisetum spp.) ili otopinom mliječno-kiselinskih bakterija. Tako se povećava biološka aktivnost i umanjuje infektivni potencijal oospora plamenjače.  Sredstva koja sadrže lecitin smanjuju osjetljivost na pepelnicu.



Otporni međuvrsni hibridi

        Iste sorte vinove loze mogu se uzgajati i po organskim i po konvencionalnim principima. Međutim, većina je osjetljiva na plamenjaču, pepelnicu ili sivu plijesan. Stručnjaci  smatraju da je rješenje u sadnji međuvrsnih hibrida. Neki farmeri u Švicarskoj ih već uzgajaju, dok se u Njemačkoj  koriste samo u eksperimentalne svrhe. U Češkoj je  dozvoljena proizvodnja samo međuvrsnih stolnih hibrida.

        Za organsku proizvodnju preporučuju se Johanniter i Bronner, bijele vinske sorte, otporne prema  plamenjači i pepelnici. Od crnih vinskih sorti treba saditi Regent i Rondo, jer su otporne i daju veoma kvalitetno vino. Lasta, Piroška, Ljana i Moldova su stolne sorte  tolerantne prema uzročnicima bolesti, pa se uzgajaju uz smanjen broj prskanja biopreparatima.

        Mogu se saditi i sve sorte koje se sade i u konvencionalnoj proizvodnji. To su Chardonnay, Sauvignon bijeli, Rizling rajnski, Rizling talijanski, Smederevka, Burgundac bijeli,  Semillon, Traminac (za bijela vina), Burgundac crni, Merlot, Cabernet sauvignon. Preporučuju se i Vranac, Game crni, Frankovka (za crvena vina), Kardinal, Demir kapija, Beogradska rana, Gročanka, Afus ali, Muškat hamburg, Alphonso lavellee, Italija, Antigona  i dr. Pri tome treba voditi računa o njihovoj osjetljivosti na bolesti i tako planirati zaštitu.