Obreške kleti

        Na cesti od Gornje Rijeke prema Kalniku između naselja Vukovec i Hižanovec nalazi se jedan od najpoznatijih etnoloških lokaliteta u Hrvatskoj. U potkalničkom je kraju poznat pod imenom - Ilica.

        Riječ je o naselju vinogradarskih klijeti smještenih u niz ispod kojeg se na pitomim obroncima Kalničke gore nalaze vinogradi njihovih vlasnika. Naselje ovih nevelikih klijeti izgrađeno je uglavnom u XIX. stoljeću i prvoj polovici XX. stoljeća, iako neki vlasnici tvrde da su njihove klijeti starije od dvjesto godina. To bi značilo da su podignute još krajem XVIII. stoljeća. Prvih četrdesetak klijeti u nizu su napravljene od drva, uglavnom hrastovine i bukovine, a u izvornom su obliku bile su pokrivene raženom slamom.

        Danas je, nažalost, slamu zamijenio salonit, crijep ili neki drugi suvremeni materijal pa su klijeti izgubile dio svoje izvorne vrijednosti. Na drvene klijeti nadovezuje se niz kamenih sa sličnim dimenzijama i u istoj funkciji kao i drvene. Glavna im je namjena bilo čuvanje vina i svega onoga što je potrebno za njegovu proizvodnju. U svakoj se klijeti tako nalazi po nekoliko lagva (bačvi), neki zapremine i 1000 litara, zatim preša za grožđe, pute (drvene posude u kojima se tek ubrano grožđe prenosilo do klijeti), kace, moštalka (rašljasto pomagalo kojim se gnječilo grožđe u kaci), grebljica (drveno strugalo kojim su se bačve čistile od taloga), itd. Tu se mogu naći i demižoni, boce, mali stol i pokoji tronožac za domaćina i njegove goste.

        Domaćini se u svojim klijetima mogu zateći uglavnom u poslijepodnevnim satima, i to isključivo muškarci. Žene u “Ilicu” dolaze tek u vrijeme većih radova: okopavanja vinograda, rezanja loze ili berbe grožđa. Ipak, ako se zateknete u ovom kraju slobodno pokucajte na otvorena vrata neke klijeti i ljubazni će vas domaćin uvijek pozvati unutra i rado ponuditi svojim domaćim vinom ili rakijom.

Putopisi - Kutjevo

Piše: Ivan Peklić

Kutjevo

        Usmenom predajom živi legenda o burnim ljubavima carice Marije Terezije i baruna Franje Trenka za njene posjete podrumu, potpomognutim još jednim tadašnjim vinom za koje je i narod ustanovio da je imalo svojstva afrodizijaka. Ostali su u podrumu tjedan dana, te ne znamo što se sve odigralo, samo da je na zidovima ostalo 70 napisanih i 60 pobrisanih reski - crtica, te tko je od njih dvoje tražio da se u brojenju ljubavnih okršaja krene iz početka, kada su se zabunili u brojenju. Od čega je na kamenom debelom stolu ostala udubina ostati će isto tajna. Što o svemu misle domaćini saznati čete za vrijeme posjete starom podrumu, uz najbolja vina sa "izvora".

Zašto od vina boli glava?

        Često se vinopije poslije obilnijega konzumiranja vina žale na glavobolju. Zašto neka vina uzrokuju glavobolju, a druga ne ostavljaju taj neugodni trag?

        Analizirajući s fiziološkoga gledišta pojedine sastojke vina, ponajprije upozoravamo na alkohol, jedan od najvažnijih sastojaka vina. U vinu se osim najzastupljenijega etilnog alkohola pojavljuju u malim količinama i mnogi drugi alkoholi koji na ljudski organizam djeluju štetno, pa i otrovno. Ti alkoholi imaju različite vrelišne točke, pa se destilacijom mogu razdvojiti. Pri destilaciji alkoholno provrelih tekućina, kakvo je i vino, u prvom se toku javlja metilni alkohol (metanol), u srednjem etilni alkohol (etanol), a u trećem toku odvajaju se viši alkoholi: propanol, butanol, pentanol i dr. Dok je umjerena količina etanola za zdrav ljudski organizam neškodljiva, svi ostali alkoholi iz prvoga i trećega toka uzrokuju, ovisno o primljenoj količini, glavobolju, sljepilo, pa i smrt. Vino kao alkoholno piće sadržava ponajprije etanol, a ostali se alkoholi javljaju u količinama koje ne mogu izazvati sljepilo i smrt, ali mogu biti uzrokom jakih glavobolja.

        Metanol nastaje dijeljenjem pektina, a u vinu iz plemenite loze ima ga tek od 0,02 do 0,1 g/l, pa je njegovo djelovanje zanemarivo. Voćna vina imaju više metanola, a naročito su metanolom bogata vina izravno rodnih hibrida. Njihova dugotrajna i obilna konzumacija može dovesti do teškoga oštećenja zdravlja. Otrovno djelovanje metanola nastupa brže nego opijajuće djelovanje.

        Etanol je proizvod alkoholnoga vrenja, djeluje opijajuće a nakon navikavanja ljudski ga organizam razgrađuje brže ili sporije pomoću encima alkoholne dehidrogenaze.

        Propanol i svi ostali viši alkoholi su proizvod alkoholnoga vrenja, odnosno djelovanja mikroorganizama. Opijajuće djelovanje tih alkohola je trajnije, jer ljudski organizam u središnjemu živčanom sustavu ne raspolaže encimima za njihovu razgradnju, već se oni vrlo sporo razgrađuju u jetri preko specifičnih encima. Upravo su ovi alkoholi najodgovorniji za glavobolju (Meyer, Villforth, Smith). Viših alkohola bit će više u vinima koja su proizvedena vrenjem na višim temperaturama dugim ležanjem na talogu po završenom vrenju, te vinima koja imaju manje ukupne kiseline. To su najčešće vina toplih područja proizvedena u podrumima bez mogućnosti hlađenja vina u toku i nakon vrenja. Toj se pojavi može doskočiti pravilnim sumporenjem mošta i mladoga vina, hlađenjem mošta u toku vrenja i mikrobiološkom higijenom u podrumu.

        Mučnine i glavobolje pri konzumiranju vina uzrokuju i organski spojevi - amini. Amini nastaju u vinu djelovanjem mikroorganizama, pa se stoga nazivaju biogeni amini. Ti su spojevi, uz više alkohole, odgovorni za tegobe nakon pijenja većih količina vina, a na duži rok dovode do oštećenja jetre. Jedan od biogenih amina, histamin nastaje u mladome vinu djelovanjem mliječnih bakterija. Sluzavost, jedna od bolesti vina čiji su uzročnici mliječne bakterije, govori o tome da su u vinu prisutni štetni biogeni amini. Nastanak tih spojeva može se spriječiti vrenjem vina na nižim temperaturama, a ako to nije moguće, vina treba prije potrošnje bistriti npr. bentonitom koji uklanja iz vina amine. Treba izbjegavati konzumiranje mutnih, pogotovu bolesnih vina.

        Postoji još jedan sastojak vina koji može, ako je u preradi vina nepažljivo upotrijebljen, izazvati kratkotrajnu, intenzivnu glavobolju. To je sumporni dioksid koji se vinu dodaje zbog zaštite od bolesti i prekomjernih oksidacijskih procesa. Umjerena količina sumpornoga dioksida (vinobrana), dodana u pravo vrijeme, korisna je i nužna za očuvanje kvalitete i zdravlja vina i nije štetna za ljudsko zdravlje. Ponekad, međutim, neupućeni proizvođači dodaju mnogo više sumpornog dioksida nego što je potrebno i dopušteno, pa takvo vino može također izazvati glavobolju.

        Stoga valja piti samo vino koje je stručno proizvedeno, zdravo i bistro, a piti ga valja umjereno, primjereno tjelesnoj težini, dobi i spolu.

Vino u životu čovjeka

        Vino je najkorisnije od svih pića, najukusnije od svih lijekova, najugodnije od svih živežnih namirnica. Plod vinove loze iskorištava se kao hrana ili se prerađuje. Najvažniji proizvod je vino, u nekim zemljama redoviti je dio obroka a služi i kao začin nekim jelima. Upravo na temelju toga dobri poznavatelji kuhinje kažu da je vino jelo.

        Loš učinak na čovječji organizam nema vino, nego pretjerivanje u pijenju, kao i pretjerivanje u prehrani ili bilo kojoj drugoj fizičkoj aktivnosti. O važnosti vina kao hrani pisali su mnogi stručnjaci iz te oblasti (gastronomi, liječnici i dr.) poglavito u Francuskoj i Italiji. Vino može nadomjestiti 500 kalorija masnoće ili šećera u svakodnevnoj hrani čovjeka koji fizički radi. Jedan gram alkohola oslobađa 7 kalorija, a vino jačine 11 vol. % u 1 litri sadrži 87 g alkohola. Prema tome, zdrav čovjek koji fizički radi dnevno može popiti 0,71 vina, onaj tko se ne izlaže većim fizičkim naporima 0,31, a žena i mlad čovjek 0,21 vina jačine 11 vol. %.
        Dakle, pije li se razumno, vino je zdravo piće, osobito crno. Nikad ga ne pijte na tašte, ne samo vino već ni jedno alkoholno piće. Zalogajem sira ili kojom maslinom, spriječit ćete neposredan prijelaz alkohola u krv, jer će tim zalogajem biti zatvoren prolaz između želuca i tankog crijeva. Uz hranu u želucu, alkohol će sporije ulaziti u krvotok. Vino počnite piti tek usred ručka ili večere. Ne miješajte vodu i vino! Tada alkohol brže ulazi u krv. Svi oni koji dulji niz godina žele uživati u vinu i jelu, uvijek s mjerom, moraju jesti mnogo ribe, malo mesa, mnogo povrća i voća, kruh bogat vlaknima (crni), fermentirane mliječne proizvode, maslinovo ulje i do 3 dl vina, po mogućnosti crnoga.

ZAPAMTITE: Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja sve je ništa!

        Osim alkohola i kiselina vino sadrži šećere, organske i mineralne soli, bjelančevine vitamine i dr. U raznim zemljama ispitivan je utjecaj raznih čimbenika na učestalost smrtnosti od kardiovaskulamih bolesti. Ustanovljena je 3-5 puta manja smrtnost od infarkta miokarda u Francuskoj i Italiji, u odnosu na Škotsku i Irsku. Francuski znanstvenici ustanovili su da pozitivno fiziološko djelovanje dolazi iz spojeva skupine polifenola, koje su nazvali proantocijanidolima, a najviše ih sadrže crna vina.

        Znanstvena ispitivanja afirmirala su u našem stoljeću vino kao hranu, kao antiseptik i kao regulator mnogih procesa u organizmu. Vino je svojom bojom i prozirnošću užitak za oko, njuh potiče mirise, okus svojom aromom. To je dovoljno da se izluče želučani sokovi i da se potpuno razvije tek. U ograničenim količinama alkohol iz vina povoljno djeluje na probavu i pojačava unutarnje izgaranje. U većim količinama alkohol potpuno mijenja ulogu. Organizam tu povećanu količinu ne može probaviti, s tim da ga pretvori u energiju. Alkohol se djelomice ne može izlučiti, pa ostaje u krvi. Ako dozom alkohola pretjeramo, tkivo organizma trajno se infiltrira njime, pa postupno nastaju ozljede različitih tkiva. Zato ne pijte beskorisno, priđite vinu s razumom i uživajte u njemu, znači ne pijte loša vina, vina bez oznake podrijetla, a isto tako niti uz neprikladna jela.

        Beskorisno je piti loše aperitive, koji oštećuju želudac, narušavaju zdravlje. Navika pijenja jakih alkoholnih pića put je alkoholizmu.

        Vino nije kemijski spoj ili mrtva materija. Vino je živa materija i živi svojim životom od svoga burnog početka (vrenja) pa do svoje smirene starosti. Ono je prije svega čovjekova okrjepa, podržava intimu prijateljstva i obiteljskog stola, pratitelj je čovjeka u satima napora, brige, tuge i radosti, ostaje prvijenac medu pićima do danas i za budućnost, bez sigurne zamjene.

Osam pravila kako ne reklamirati vino

        Marketinški kreativci u Hrvatskoj su pred novim, do sada najvećim profesionalnim izazovom, koji im nameće Pravilnik o oglašavanju vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom i voćnih vina.

        Nagradno pitanje glasi: kako smisliti reklamnu kampanju za bilo koje vino i pritom udovoljiti svim točkama Pravilnika. Oglašavanje cigareta s pozdravom iz Rovinja i sličnim skrivenim porukama bilo je dječja igra prema ovome s vinima.

        Pravilnik precizno propisuje kako se vino ne smije reklamirati i kome se ne smije obraćati. Ne smije se, dakle, obraćati maloljetnicima i ne smiju ga reklamirati maloljetnici. Nadalje, ne smije se povezivati "konzumacija vina i voćnih vina s povećanjem tjelesnih sposobnosti ni s vožnjom automobila". Ne smije se stvarati utisak da konzumacija "dovodi do uspjeha na socijalnom ili spolnom području života", ne smije se poručivati da je vino "sredstvo za rješavanje osobnih problema" i ne smije se naglašavati udjel alkohola kao pozitivna karakteristika. Reklamna poruka se, pak, ne smije pojavljivati na objektima i zemljištu gdje se obavlja zdravstvena, odgojna ili obrazovna djelatnost, u krugu od 300 metara od vrtića i škola te na manifestacijama, u emisijama ili tisku namijenjenom maloljetnicima.

        Uvjeti su, u stvari, pravi natječaj za antireklamu. U njoj se, očito je, ne smiju pojaviti mladi i zgodni, ne smiju slučajno trčati, ne smiju se družiti ni smijati, jer sve bi se to moglo tumačiti kao poruka da vino potiče socijalni uspjeh i da je vezano uz užitak bilo koje vrste. Ono, u stvari, ne donosi nikakvo zadovoljstvo, njegova je konzumacija potpuno bez veze i tko ga pije, taj je trom, sam i nesretan.

        Scena je, dakle, ovakva: mračan lokal, žena ili muškarac sami u kutu staklastog pogleda uprtog u prazno, a na prljavom stolnjaku ostaci hrane i poluprazna boca vina. Poruka je: pijte naše vino da biste se tako osjećali.

        Što je reklama? Stvaranje potrebe za nečim što nam inače ne treba. Kako se ta potreba stvara? Tako da se potrošače uvjeri kako će, koristeći baš taj proizvod, biti ljepši, pametniji, veseliji, zdraviji, društveniji, pokretljiviji... Reklama uvijek cilja na općeprihvaćene kriterije sreće i uspjeha, a to su mladost, živost, ljepota, zabava, bogatstvo, ljubav, seks, obiteljska idila itd.

http://www.poduzetnistvo.org/novosti.php?subaction=showfull&id=1093860158&archive=1093872861&start_from=&ucat=&select=novosti&ar=1

VINO - ono što niste znali

        Vino je alkoholno piće, proizvod potpunog ili nepotpunog vrenja alkohola svježeg grožđa ili njegovog soka.  Vino sadrži različite koncentracije alkohola (9-15 vol %), a sadrži i izvjestan broj mineralnih sastojaka, uglavnom soli natrija i magnezija pretežno vezane za organske kiseline (vinsku kiselinu), koje se lako razgrađuju u organizmu i koje daju vinu alkalna svojstva (u mokraći). Vino sadrži oko 400 sastojaka, no njihova hranjiva vrijednost je prilično mala. Isto tako, vino je bogato vitaminima grupe B, naročito B2 i nikotinske kiseline B3, a hranjiva vrijednost 1 litre vina je 600-700 kalorija, a kod slatkih vina može se kretati i do 1.400 kalorija. Jedna čaša (130 g) vina sadrži prosječno 90 kalorija - kao jedan sendvič.

DOVOLJNO JE 2 ČAŠE DNEVNO DA SE U ORGANIZAM UNESE 180 KALORIJA, ISTO KAO TANJUR TJESTENINE ZAČINJENE UMAKOM OD RAJČICE, ULJEM, ČEŠNJAKOM I PARMEZANOM, ALI TAKOVA PREHRANA VODI U ALKOHOLIZAM!

Vina sadrže različite količine vode (800-900 g/l), alkohola (90-150 g/l) i šećera (2-30 g/l).

KADA SE SMIJE, A KADA NE SMIJE PITI VINO?

        Konzumirano u malim količinama vino izaziva osjećaj veselja. Stanice živčanog sustava su podražene te postoji osjećaj sigurnosti i jačine, dok se refleksi lagano smanjuju. Nastavite li piti, nakon prve ugodne faze slijedi depresivna faza, koja je ponekad popraćena neprisebnošću. Konzumira li se u malim količinama, vino ima pozitivno djelovanje: podiže razinu dobrog kolesterola u krvi. Alkohol potiče stvaranje enzima čije djelovanje dovodi do povećanja kolesterola Hdl (kolesterol visoke gustoće), koji nije štetan za organizam. Napokon, vino potiče probavu, jer njegova kiselost omogućuje najveću probavljivost bjelančevina (mesa, sireva, jaja).

        Kiselina koju sadrži vino slična je onoj koja se nalazi u želučanom soku, te vino predstavlja lako piće koje pomaže probavu bjelančevina. U umjerenim količinama pojačava apetit, izlučivanje žuči i čak mokraće (bijelo vino), međutim vino je alkoholno piće pa dovodi do nastajanja svih loših pojava koje prate alkoholizam.
Iako su preporučljive količine vina vrlo različite i zavise od individualnih mogućnosti, ipak se svi slažu da dozvoljena dnevna količina alkohola ne smije biti veća od 10-30% od kalorijske vrijednosti dnevnog obroka, što znači oko litru vina 11 vol % i to ukoliko se hranom dnevno unosi 3.000 kalorija. Vino (crno ili bijelo) ne smije se piti ni kod jednog oboljenja jetre, a potpuno potpuno je zabranjeno u slučajevima kroničnog zapaljenja jetre (hepatitisa, stanja koje prethodi cirozi). Za jetru je crno vino štetnije od bijelog.

        Zbog toga što nadražuje živčani sustav i izaziva nesanicu, vino (bijelo naročito) je štetno u najvećem broju živčanih oboljenja.

        Medicinsko vino ili oenoli su zasnovani na sposobnosti vina da rastvara sastojke raznih ljekovitih tvari. U ovom slučaju vino predstavlja tvar koja prima lijek da bi se ovaj lakše unesao u organizam. U tu svrhu se upotrebljavaju razna vina s različitim sadržajem alkohola. Postoje obična vina koja sadrže samo jedan ljekoviti sastojak i složena vina s većim brojem ovih sastojaka.

        Ona se spravljaju dugim potapanjem a zatim filtriranjem, a čuvaju se i održavaju svježa u bocama koje su do vrha napunjene i dobro začepljene. Uporaba ovih vina je bila nekada znatno veća, ali danas iščezava. Osim toga, po međunarodnoj konvenciji (Brisel,1925.g.), lijekovi jakog djelovanja ne smiju se koristiti u obliku "vina" zbog toga što bolesnik može steći naviku - ovisnost - pa postupno povećava njegovo uzimanje. Kao medicinska vina spomenimo neka oficijelna vina i to kina-vino, vino od lincure s grožđem i druga.

VINO NIKAD NE PIJTE NA PRAZAN ŽELUDAC!


        Dijetolozi preporučuju samo pola čaše po obroku tj. Jedna čaša za ručak ili za večeru. Ne preporuča se piti vino kao aperitiv. Na prazan želudac negativno djeluje na jetru, koja sadrže enzim koji može probaviti alkohol, pretvarajući ga u octenu kiselinu, tvar koju organizam koristi na isti način kao i šećere, i izaziva osjećaj gladi. Bolji je sok od naranče ili rajčice: ima malo kalorija, a ne potiče apetit.

        Enzim u jetri može ukloniti iz organizma zdravog muškarca 0,75 litre a u žena 0,5 litre alkohola dnevno. Više od te količine postaje otrovom i pretvara se u kolesterol i masnoće, a da bi ga se otklonilo, organizam je prisiljen uništavati vlastita tkiva, počevši od jetre i gušterače. Neke namirnice imaju pozitivan učinak na konzumente vina: voćni šećeri i bjelančevine ( koje se nalaze u mesu, ribi, jajima, i mliječnim proizvodima), otklanjaju otrovne ostatke alkohola.

        Pijete li vino natašte, iritirati ćete sluznicu želuca, a to zbog toga što natašte brže prelazi u krv a još brže iz krvi u jetru. Jedna čaša na tašte prijeđe u krv za 15-30 minuta, dok se taj rok produžava na blizu 3 sata ako ga popijete za vrijeme jela.

        Kalorije koje se unesu vinom su neiskorištene, ne pomažu radu mišića, jer alkohol sprečava gomilanje šećera koji je osnovna namirnica za mišiće. Zbog toga liječnici vino smatraju antinamirnicom. Od vina se deblja. Doduše, na posredan način.

Dobra kapljica i dijeta, dobra kapljica i sport ne idu zajedno!
        Kalorije koje se nalaze u vinu ne pomažu u zaštiti protiv hladnoće! Alkohol, odmah nakon što smo ga popili daje varljivi osjećaj topline, budući da širi krvne žile, dok u dubini uzrokuje hlađenje organizma. Alkohol uzrokuje i pojačano mokrenje; u engleskim pubovima gdje se pije velike količine piva, odlazak u zahod znači visoku kvalitetu pića.

        Naši su stari govorili da alkohol uklanja brige, i, zapravo, reakcije mozga mogle bi dati potvrdu toj pretpostavci. Iako alkohol smatramo pićem koje uzrokuje euforiju, u medicinskim terminima naziva se depresorom živčanog sustava. U stvarnosti, uzbuđenje koje se osjeća nakon nekoliko dobrih gutljaja vina, dolazi se do činjenice da etanol utječe na strukturu mozga, koja određuje ponašanje pojedinca. Posljedica je gubitak kontrole te osjećaj euforije, koji traje dok je alkohol prisutan u cirkulaciji, da bi zatim nestao.

ŽENE APSORBIRAJU ETANOL BRŽE OD MUŠKARCA - DAKLE BRŽE SE I OPIJU!

        Velike količine alkohola štete srcu i jetri. Alkohol je opasniji noću! Najnepogodnije razdoblje za pijenje vina je od 2 sata ujutro do podneva. Nakon 17 sati do večere alkohol je podnošljiv. Noću probavni sustav ima manje energije za probavu alkohola. Oni koji vjeruju da vino pomiješano s vodom ne škodi, žrtve su predrasuda. Količina alkohola se u takvom vinu ne mijenja a voda olakšava njegovu apsorpciju. Vitamin C suzbija učinak alkohola.

Proizvedeno bijelo vino korisno za zdravlje kao i crno

        Ako ste veliki ljubitelj bijeloga vina, no htjeli biste od njega imati koristi za zdravlje kao što imaju ljudi koji piju crno vino, francuski su znanstvenici proizveli idealno piće za vas. Novo se vino zove Paradoxe Blanc i bogato je polifenolima koji mogu pomoći u sprječavanju bolesti srca.

        "Polifenoli se skupljaju u koži grožđa, a njihov visok postotak dobiva se uglavom pri preradi crnog vina", piše New Scientist. Pierre-Louis Teissedre i njegovi suradnici sa Sveučilišta u Montpellieru, u Francuskoj, radili su bijelo vino od grožđa s velikim udjelom polifenola, ali tako da ono ima sve poznate dobre strane crnog vina. Polifenoli su antioksidanti koji uništavaju štetne substance, slobodne radikale, koji mogu uzrokovati tumore. Oni čuvaju prohodnost arterija pa tako smanjuju rizik od bolesti srca.

        Vino Paradoxe Blanc dobilo je ime po tzv. francuskom paradoksu - činjenici da u toj zemlji ima malo srčanih bolesti bez obzira na obilnu prehranu. Vino je stvoreno prvenstveno za osobe s dijabetesom tipa 1, čiji organizam ne može uništiti slobodne radikale. Ispitivanja vina pokazala su da jedna ili dvije čaše vina dnevno obnavljaju razinu antioksidanata kod dijabetičara.

        "No znanstvenici još moraju dokazati da njihovo vino čuva arterije od masnih naslaga i da tako smanjuje mogućnost srčanih i moždanih udara", dodaje se. Iako su dobre strane crnoga vina dokumentirane, medicinski stručnjaci kažu da su iste količine drugih alkoholnih pića jednako korisne. Proizvođače vina taj skepticizam ne obeshrabruje te Paradoxe Blanc, sada dostupan i u trgovinama, najavljuju samo kao prvu u nizu generacija vina umjetno obogaćenih antioksidantima.

(Hina)

izvor: http://www.ekologija.net/hrana/vino_b.htm

Samo vino zna istinu

        Znanost je navodno utvrdila da vino, osobito crno, sadrži tvari koje štite od arterioskleroze i srčanog infarkta. Jedan je francuski znanstvenik iz Lyona još potkraj sedamdesetih pokušao riješiti 'francuski paradoks': Francuzi puno puše, jedu mnogo i masno, a ipak rjeđe obolijevaju od bolesti srca i krvotoka nego ljudi u drugim industrijskim zemljama. Uz to, rjeđe obolijevaju i od raka pluća i crijeva. Znanstvenike je trag odveo do crnog vina, piše "Frankfurter Rundschau". Uskoro su uistinu u soku crnog grožđa otkrili tvar resveratrol koja pripada u polifenole. Djeluje antioksidativno i - barem teoretski - sprječava oksidaciju 'lošeg' kolesterola LDL.

        Grožđe sadrži i druge biljne tvari kao i ostalo voće i povrće. Zbog toga se tvrdilo da je vino zdravo. Proizvođači su to spretno iskoristili u reklami pa je prodaja crnoga vina dostigla neslućene razmjere. Novine su javljale da ta tvar djeluje i protiv osteoporoze, demencije i Alzheimerove bolesti. Uglavnom su se svi pozivali na neimenovane američke znanstvenike po kojima umjereni vinopije koji dnevno konzumiraju 20 do 30 grama alkohola, imaju niži stopu smrtnosti, čak nižu od apstinenata. No usporedba baš tu šepa, jer nitko nije ispitivao apstinira li netko zato što mu je liječnik zabranio alkohol ili zbog već postojeće bolesti. Naime, oni koji inače uopće ne piju alkohol, žive zdravo, bave se sportom, idu spavati s kokošima i uglavnom žive dulje od prosjeka.

        Napokon se i ozbiljna znanost prihvatila teorije o crnom vinu pa je opovrgnula pustolovne zdravstvene teorije. Očito se veći dio antioksidativnog, a time i zaštitnog djelovanja vina može više pripisati samom alkoholu nego sekundarnim biljnim tvarima. Antioksidativna svojstva polifenola ipak su znanstveno dokazana laboratorijskim pokusima. No do danas nema pouzdanog dokaza da makar spomena vrijedna koncentracija dospijeva u krv ili na mjesto oksidacije kolesterola LDL, naime u sloj između stijenka žile (subendotelijalni prostor). Ocjenjivanje kakvoće crnoga vina po sadržaju polifenola stoga je tek varanje potrošača.

        Drukčije je s taninom koji dokazano neutralizira slobodne radikale. Početkom ove godine udruga američkih kardiologa izjavila je da nema nikakvih znanstvenih dokaza da uživanje crnog vina nadomješta uobičajene metode zaštite srca, naime snižavanje kolesterola i krvnog tlaka, kontrolu težine, sport i zdravu prehranu. Dugoročna studija dokazala je da vino kao sastavni dio mediteranske prehrane ima pozitivan učinak. Ona inače sadrži puno svježeg voća i povrća bogatog sekundarnim biljnim tvarima te maslinovo ulje s visokim sadržajem nezasićenih masnih kiselina, više ribe s masnim kiselinama omega 3 i naposljetku čašicu vina uz svaki obrok.

        I ta empirijska studija govori protiv monokauzalnih pokušaja pojašnjavanja 'francuskog paradoksa' i protiv usredotočenja na pojedine namirnice. To istraživanje uzima u obzir i opušteni način života južnih Europljana. 'Laissez faire' smanjuje stres i zacijelo je jedan od čimbenika koji smanjuje opasnost od srčanih bolesti. Nije potrebno dokazivati da u takav način života spada i čašica vina. No zbog toga ono nije lijek. Držati ga lijekom samo je alibi za jedan od najstarijih užitaka. Vinogradari pak imaju tezu da je vino zdravo i imaju vlastitu statistiku po kojoj ima više starih vinogradara nego starih liječnika.

(Hina)

izvor: http://www.ekologija.net/health/vino_istina.htm

Dvorska ceremonija u kombinaciji s kirurškom operacijom

Vjesnik, 31.12.2004.

        Već i kratak opis proizvodnje šampanjca i kvalitetnih pjenušaca prema šampanjskoj tehnologiji razbija sve primjedbe na eventualnu precijenjenost tog pića. Stoga neka jedna od novogodišnjih rezolucija bude da pjenušce i šampanjac pijete češće. Pokušajte barem jedanput na mjesec pronaći za to razlog i dobru volju. Sigurno nećete požaliti! Radujem se da sve češće nailazim na tekstove o kulturi pijenja piva, vina, likera, ruma, konjaka ili pjenušaca. Oni posebno zaredaju u danima svenarodskih prigoda u kojima se, valjda, od svih nas očekuje da se lijepo prejedemo i prenapijemo svim mogućim jelima i pićima. Dobro se tih dana prožimaju tematski obrađene informacije o onome što trenutačno konzumiramo.

        Tako se danas, više negoli ikada, sve bolje razumijemo u razne male tajne o uzgoju, povijesti, porijeklu, ali i o konzumaciji alkoholnih pića. Znalački se ponašamo i pri kupnji pa su, na primjer, oko polica s vinskom ponudom sve češći kupci koji pozorno čitaju etikete, promatraju vinska godišta, uspoređuju proizvođače i vrste vina.

        Stoga je možda baš sada sazrelo i vrijeme u kojem treba prestati s edukativnim prigodnim napisima u kojima se objašnjava kakvo vino ide u kakvu čašu ili pak na koliko se stupnjeva treba temperirati piće prije posluživanja.
Treba otići korak dalje, a taj se zaključak posebno odnosi na mistificirano piće – pjenušac i šampanjac. U priči o tom delikatnom vinu mnogo se u nas posljednjih godina promijenilo. Unatrag nešto više od desetljeća samo su rijetki imali povlasticu kušati nešto više od popularne "Bakarske vodice" ili "Miliona", koji su se prigodno pojavljivali u prodaji. Oni vrlo rijetki poznavali su i neke svjetske proizvođače pjenušaca i šampanjaca i uživali.

        Od tada do danas prolazili smo razne ubrzane evolucijske procese. Prvo su se pojavile vinoteke i u njima veliki entuzijasti i zaljubljenici u plemenitu kapljicu. Led su probili uvozom najpoznatijih šampanjaca među kojima je i jedan od najznamenitijih, "Dom Perignon". Vremenom su taj šampanjac počele prodavati i normalne trgovine, a vinotekari su svoju ponudu nadopunjavali novom paletom. I domaći vinari odgovorili su na izazov i počeli proizvodnju hrvatskih pjenušaca. Tržište je naglo oživjelo. Nekako usporedo s tom konzumnom revolucijom napredovalo je i znanje o podrijetlu imena šampanjac, izgledu čaše iz koje se pije, pa je pomalo iz prakse nestala i upotreba pjenušaca i šampanjaca radi topovske bitke i tuširanja prijatelja i gostiju. Prema šampanjcima i pjenušcima počeli smo se ponašati kulturno i s respektom.

        No kako u svakoj lijepoj priči mora biti i ružnih stvari, ni ova nije iznimka. U pohlepi za profitom po svaku cijenu, uz cijenjena imena šampanjaca i pjenušaca umiješale su se i boce s tekućinom nevjerojatno niske cijene s nazivnikom pjenušac. Za prošlogodišnje novogodišnje dane svi oni zdravog razuma čudom su se čudili kako je moguće za petnaestak kuna uopće prodavati bocu s čepom, a kamoli u njoj i neku tekućinu. No nitko nije poduzeo ništa da bi ispitao što se krije u tim bocama.

        Ove godine priča se ponovila s još većim količinama i izborom samozvanih pjenušaca. Ovog puta nadležni su neposredno prije božićnih blagdana reagirali bučno, najavljujući hitno ispitivanje kvalitete i podrijetla robe. No, opet ništa. Police s tim tekućinama su se ispraznile velikom brzinom.

        Znači, nema druge nego da pokušamo pomoći sami sebi prepoznajući što pijemo. Jer iako zapravo malo, i deset kuna za čudnu tekućinu je mnogo ako ne mislimo bocu iskoristiti kao svijećnjak nakon što, čim je kupimo, prolijemo sadržaj. Ako mislite da precjenjujem vrijednost šampanjca i pravih pjenušaca, dovoljno je opisati, ukratko, proces nastajanja tog plemenitog pića.

        Šampanjci su samo i isključivo pjenušava vina koja dolaze iz francuske regije Champagne devedesetak kilometara sjeveroistočno od Pariza na cesti za granicu s Belgijom. Tu su činjenicu usvojili svi štovatelji šampanjaca, ali trebalo ju je i propisati jer se mnogi proizvođači služe trikovima lažnih oznaka i žele se okititi tim laskavim nazivom. Na to nemaju pravo; iako mnogi od njih poštuju propisanu proceduru uzgoja i obrade grožđa i soka sve do nastajanja pjenušavog vina, mnogi prirodni elementi ih sprečavaju da dosegnu šampanjsku titulu.

        Za usporedbu, to je kao da neka austrijska mesna industrija započne s proizvodnjom slavonskog kulena ili da se paški sir počne proizvoditi u švicarskim Alpama. Kriminal se toliko razmahao da su Francuzi morali potegnuti i međunarodne institucije za zaštitu tržišta, u čemu su dijelom uspjeli. Zemlje EU-a poštuju zaštitu identiteta šampanjca, ali se primjerice Amerikanci na to uopće ne obaziru i proizvode pjenušce s oznakom šampanjca bez respekta. No to za njih nije nešto neuobičajeno.

        U regiji Champagne je danas oko 170 uzgajivača grožđa za proizvodnju vrhunskog šampanjca. Broj im je smanjen s nekadašnjih 300 jer su se kriteriji pooštravali. Oni uzgajaju isključivo osnovne šampanjske sorte - chardonnay bijeli i crni pinot. Unutar regije podijeljena su područja na kojima se njeguje određena vrsta grožđa pod vrlo strogim propisima i nadzorom Udruge za proizvodnju šampanjaca.

        Nakon berbe grožđe se preša dva puta. Prvo prešanje (cuvée) je najvažnije, a u drugom (taille) samo se dio soka koristi u proizvodnji prvoklasnih šampanjaca. Sok se tada pušta u vrenje. Danas pretežno u čeličnim cisternama, iako se najveći tradicionalisti kao što su Krug, Jacquesson i Bollinger i dalje drže drvenih bačvi. Tu već počinje proces koji se naziva "šampanjska metoda" (methode champenoise), kojim počinje proizvodnja šampanjca. Naravno, EU nije mogao ne zatražiti protuuslugu za zaštitu imena šampanjca, pa sada inzistira da se preimenuje proces pod ime "tradicionalna metoda" (methode traditionelle). Nakon strogo kontroliranog prvog vrenja vino se pretače dva puta u razmaku od mjesec do dva. U drugom pretakanju dolazi do novog miješanja mladog s vrhunskim vinom koje je taj trenutak čekalo u nekom podrumu i tri godine.

        U ovom dijelu na scenu stupa majstor podruma, chef de caves. On procjenjuje kvalitetu vina, njegovu boju i još mnoge druge elemente te mu proriče budućnost. Kad majstor kaže svoje, tek je tada dobiveno temeljno vino za dobivanje šampanjca. U njega se dodaju saharoza i najčuvanija od svih tajni - posebni vinski kvasac. Plemenita tekućina se ulijeva u karakteristične šampanjske boce i čepi privremenim čepom. Današnji znalci su proračunatim omjerima dodavanja kvasca i saharoze postigli pritisak ugljičnog dioksida od 6 bara u svakoj od njih, što je jedan od preduvjeta za kvalitetnu provedbu daljeg procesa.

        Takve su boce spremne za odlaganje u vinske podrume. U njima moraju odležati od 60 dana do nekoliko godina. Možda termin "odležati" i nije ispravan jer sve boce, milijuni komada, moraju se svakodnevno protresti da bi se vinski talog prisilio da se prikupi u grliću pod čepom.

        Nakon te duge operacije, a pred sam završetak priče o proizvodnji, slijedi "izbijanje" taloga iz grlića. Za taj se postupak koristi posebna metoda čišćenja grlića, nekad ručno, nekad strojno, i tek tada se boca čepi posebnim šampanjskim čepom kojeg opliće žičani pokrov i metalna folija. Pjenušci i šampanjci su nakon višegodišnjeg stvaranja spremni za tržište. Vjerujem da je i ovaj kratak opis proizvodnje šampanjaca i kvalitetnih pjenušaca prema šampanjskoj tehnologiji razbio sve primjedbe na eventualnu precijenjenost ovog pića na tržištu.

        Iz cijele proizvodne procedure, koja u nekim elementima nalikuje dvorskoj ceremoniji u kombinaciji s kirurškom operacijom, malo toga bilo bi nam znano da ne postoji zamršena i precizna procedura klasifikacije. Ponajprije vinograda u kojima raste šampanjsko grožđe, zatim tablice s oznakama suhoće šampanjaca i pjenušaca, kao i tablice nazivnika stilova vina kojima se proizvođači služe u proizvodnji. Neki od tih podataka vidljivi su na etiketama na svakoj boci. Da bismo razumjeli sve elemente na etiketi pjenušaca i šampanjaca, nešto treba i upamtiti. Na kraju, neka jedna od novogodišnjih rezolucija bude da pjenušce i šampanjce pijete češće. Pokušajte bar jednom mjesečno pronaći za to razlog i dobru volju. Sigurno nećete zažaliti.

Robert Ripli

Pozdrav i odzdrav: "bok" ili "bog"

        Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austrije, zatim Austro-Ugarske. Tijekom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije) verzije njemačkog jezika.

        Građanski trgovci prema svojim mušterijama preuzimaju arhaični austrijski pozdrav Mein Buecken, iskvarena verzija austrijskog njemačkog koja se u Zagrebu čitala kao MAJN BOKN, ili MOJ NAKLON. Tijekom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava. Tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretu sa skidanjem šešira. Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, sa kratkim o ili ponekad dvostrukim o. Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca pedesetih godina (kao i obraćanje mladicima sa npr. "mladi gospon" i sl.) ali se kasnije "moj naklon" polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva.

        Pozdrav i odzdrav "bok" ne postoji stoga u Rijeci, Splitu pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji pa odatle tamo "cao", "adio" i sl.

        Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austrijsko-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi. Pa su počeli koristiti izraz "bog", koji nikakve veze nema s pozdravom "bok".

        Spominjanje Boga u Zagrebu se koristio kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "zbogom", kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Recimo pozdrav s vjeronauka je bio "hvaljen Isus" a odzdrav "na vijeke". Javlja se i verzija "Bog daj", koja isto nema veze s "bok". A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik, izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to "kao srpski". A nije! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "zdravo".

Staklo kao sekundarna sirovina

Znate li...

  • da se staklo radi iz kvarcnog pijeska?
  • da je staklo jedini 100% reciklični proizvod?
  • da je UNIJA NOVA u 40 godina rada preradila i vratila u ponovnu uporabu oko 500.000 t stakla, što je kapacitet odlagališta otpada Jakuševac tijekom 2 godine?
  • da se u Republici Hrvatskoj reciklira samo 9% plasiranog stakla? Europski prosjeci su na vrtoglavih 95% u Švicarskoj, 60% u Njemačkoj i sl.
  • da UNIJA NOVA koristi spremnike za staklo koji su šesti proizvod u Republici Hrvatskoj s certifikatom "Prijatelj okoliša"?
  • da UNIJA NOVA proizvodi i FLORA-GLAS koji povećava prinose u agronomiji i do 30%?
  • da se staklo teoretski može beskonačno puta reciklirati bez gubitka u kvaliteti?
  • da svako kućanstvo proizvede oko 1 tone smeća godišnje?
  • da 8% komunalnog otpada čini staklo? Izdvajanjem tih količina iz svakodnevnog otpada umanjujemo deponije i čuvamo okoliš.
  • da je najstariji primjer stakla u svijetu staklena ogrlica iz Egipta koja datira iz 12.000 godine PNE?

I za kraj

        Da li ste znali da recikliranjem jedne staklene boce štedite energiju za rad:
  • 100W žarulje tijekom 1 sata
  • kompjutora tijekom 25 minuta
  • TV prijemnika tijekom 20 minuta
  • stroja za pranje tijekom 10 minuta

Hrvatski autori o vinogradarstvu i podrumarstvu

        Prvi naši autori knjiga i mnogobrojnih tekstova o vinogradarstvu i podrumarstvu (pivničarstvu) pridonijeli su stručnom usavršavanju vinogradara-podrumara Hrvatske.

        Karlo Antun Bakotić, autor prve knjige iz vinarstva na hrvatskom jeziku, pod naslovom: Vinarstvo to jest način kojim, se prokušaje, napravlja, umnaža, lieči i čuva svako vino; i daje mu slast i miris najfinijih vinah; s dodatkom svih poznatih načina kojima se liči bolest grožđa. Knjigu je tiskao Riečki Emidia Mohovića, Tiskarski Kamen Zavod 1867. Bakotić u knjizi navodi: "Ova je knjižica namijenjena više težaškoj ruci. Tko bude pomnije proštio ovu knjižicu i prokušao sliediti ono što ona uči, moći će s vremenom dvostručiti svoj dobitak na vinu".

        Dragutin Stražimir, autor jedne od prvih stručnih knjiga "Vinogradar", tiskane 1870. u Varaždinu, a bio je župnik u Sv. Ivanu Zelini, između ostaloga kaže: "Vinogradarstvo je takva struka gospodarstva, koja se kod nas u vinorodnoj Hrvatskoj, ako li se umno i pametno tjera, najbolje isplaća, premda i najviše posla zadaje."

        Ivan pl. Radić i Milutin Urbani, profesori kr. Višeg gospodarskog učilišta u Križevcima, izdaju knjigu: "Vino od trsa do trošidbe" Zagreb 1910, i navode: "Domovina je naša ratarska zemlja, jer se u njoj isključivo uzgaja samo razno gospodarsko bilje. Kraljica je toga bilja svakako vinova loza!"

        Franjo Kuralt, tajnik Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, napisao je knjigu "Pivničarstvo" Izdanje društva Sv. Jeronima Zagreb, 1903. Ono što je on tada kazao trajne je vrijednosti a glasi: "Jedino dobrim i razumnim pivničarstvom, moći ćemo našim vinima otvoriti izvoz u inozemstvo, te tako podignuti našu vinsku trgovinu. U pivničarstvu treba našim vinogradarima mnogo pouke i mnogo znanja, da uzmognu vina prirediti tako, da budu sposobna za prodaju, da mogu konkurirati s drugim vinima, koja se iz drugih zemalja uvažaju u našu domovinu."

        Prof. Ivan Ritig, redovni profesor Agronomskog fakulteta - Zagreb. "Vinarstvo", Bibliografski zavod d. d. Nakladna knjižara Zagreb, 1924. "Ovo sam djelo napisao da koristim pivničarima u hrvatskim krajevima. Kako se u nas bave vinogradarstvom - pivničarstvom svi slojevi pučanstva, nastojao sam pisati kratko jezgrovito i shvatljivo, da me može razumjeti i onaj seljak, ali i tako, da sa zanimanjem uzmu u ruke ovu knjigu i oni koji su dobar dio svog vijeka sproveli u školskim klupama i na kraju namijenjana je studentima agronomije."

        Prof. Gjuro Kaitner, osnivač i ravnatelj Enološkog zavoda u Zagrebu, Kačićeva ul. 9 i Bohuslav Skalisky kr. gospodarski savjetnik, priređuju i izdaju "Vinarstvo" Zagreb, 1924.
Uvodno navode: "Podrumarstvo nas uči kako ćemo iz grožđa pripraviti vino; kako ćemo s vinom postupati, da postignemo što bolju kvalitetu i da ga što dulje uzdržimo zdravim. Umno podrumarstvo, znajte, temelji se na nauci o bakterijama (gljivicama) i kemiji."

        Niko Morović, ravnatelj Poljoprivredne škole Knin - Glavica napisao je knjigu: "Vinsko suđe" Koprivnica, 1928. Njegova poruka je osnova proizvodnje zdravog vina, a glasi: "U običnom se životu kaže: Čistoća je pola zdravlja. Kao što je to nepobitna istina za ljude i životinje, tako to vrijedi i za vino."

        Prof. Milutin Urbani, autor je knjige: "Naše vino" Zagreb, 1937. Njegova poruka tada zapisana značajna je i danas, a glasi: "Vinogradarstvo je jedina poezija poljoprivrede i sela. Naši vinogradi stoje već preko hiljadu godina; obrađivani su žuljavim rukama naših djedova i u njih su uložene gotovo sve uštednje naših malih ljudi. Naša je sveta dužnost da očuvamo te vinograde pa da ih predamo idućim pokoljenjima!

        Spomenuti autori i mnogi drugi sve do danas, pridonijeli su unapređenju i promidžbi kulta vina i svemu onom što pridonosi radosti i ljepoti življenja, što je tradicijski ukorijenjeno u kulturu Hrvata od davnine do danas. Svi njihovi stručni savjeti vinogradarima i podrumarima (pivničarima), o važnosti vina u gospodarstvu Hrvatske, zatim o postupcima dobivanja vina visoke kakvoće, higijeni podruma, suda i pribora, uvjeti su proizvodnje vina i danas.

Kraljevina crvena - plemenitost Zagrebačkog prigorja

Piše: Prof.dr.sc. Nikola Mirošević

Kraljevina crvena - plemenitost Zagrebačkog prigorja


        Listajući dostupno nam tiskovno tvorivo koje otvara povijesne prostore medvedničkog podbrežja i pribrežja, nailazimo na veliki broj vrijednih i zanimljivih podataka i crtica o vinogradarstvu ovih proizvodnih širina. A te blago valovite terene moramo promatrati kroz zemljopisno poimanje jednog, ekološki cjelovitog prostora Sjeverozapadne Hrvatske - Prigorje. Njega zatvara orografski kružni vijenac spleta planinskih masiva Medvednice, Kalnika i Moslavačke gore. Tu se od prapovijesti uzgaja vinova loza što nam potvrđuju neki arheološki nalazi. Tijekom vremena izdiferencirao se sortiment u kojem već dugo dominira Kraljevina crvena.


        Vino od ove sorte s položaja Sv. Ivana Zelina čini županijsku marku imena "Kraljevina Zelina" koja je svečano predstavljena 09. ožujka 2002. godine u Zagrebu. Na istraživačkom projektu sudjelovalo je desetak istraživača o čemu je VRT (Večernji list) pisao u prošlome broju, a vrlo zahtjevan elaborat o zaštiti kontroliranog podrijetla tog vina izradili su stručnjaci Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Posebno je za istaći Dr. Melitu Fazinić, Ing. Dunju Mežnarić i Ing. Zdenka Ivankovića, koji su posebnim marom detaljno obradili sve proizvođače grožđa i vina, sudionike u stvaranju "Kraljevine Zelina".

        A što smo sve pronašli u literaturi o toj gospodarski značajnoj "staroj" autohtonoj sorti rasprostranjenoj ponajviše u Prigorju.

        Prve zapise o kultivaru Kraljevina susrećemo 1841. godine u TRUMMER-ovoj ampelografiji. Autor opisuje prema tadašnjoj metodologiji osnovna svojstva ovog kultivara navodeći da postoje razlike unutar populacije. Istog je mišljenja i PRAUNSPERGER koji u članku iz 1857. godine u članku "Mienje o nazivoslovlju trsova Hrvatske" u Gospodarskom listu govori o dva tipa Kraljevine. Mišljenje je da je "Imbrina" rodnija, a tip s crvenijom kožicom pripada nazivu "Kraljevina" kako je zovu oko Zagreba.

        BABO I MACH (1881.) Kraljevinu svrstavaju među orginalne hrvatske kultivare i navode sinonim "Konigstraube", Rotter Portugizer, Brina i Moravana. Prema istom autoru na dobrim položajima i u dobrim godinama postiže oko 20% šećera i 6 g/l ukupnih kiselina.

        RADIĆ (1923.) piše: "Kraljevina crvena najviše je raširena u Hrvatskoj, zagrebačkoj okolici, sorte ponajbolje, a u narodu je poznata kao Kraljevina i Imbrina. Kraljevina je oblikom grozda rijetkih crvenih boba i ugodnog mirisa, dok je grozd Imbrine gust, a boba zelenkasto-crvenkasta. Postiže oko 20% šećera i 6-7 g/l ukupnih kiselina". Iste navode daje RITIG. TURKOVIĆ (1952): opisuje dvije varijante Kraljevine, obična Kraljevina ima bobe lijepe ružičaste boje, izmiješane sa crveno-zelenim, dok su bobe kod "druge" jednolično ružičaste kao kod Plemenke kraljevske.

        PERETIĆ (1950) Kraljevinu upisuje u svojem istraživanju pod sinonimom Imbrina iz Zagrebačkog vinogorja, te iz Zeline i Plešivice, uz napomenu da su uzorci vina postigli relativno visoku ocjenu.

        U izvješću o sastavu mošta kultivara sjeverne Hrvatske SUČEVIĆ (1950) spominje mošteve Imbrine ili Kraljevine s dosta malom količinom sladora (od 16,0% do 18%), iako je bilo boljih uzoraka (24% do 26% šećera) koji su vjerojatno potjecali s boljih položaja ili od odabranih trsova.

        U svom stručnom osvrtu o Kraljevini FELJA (1973) navodi tri tipa Kraljevine: crvenu, mirisavu i zelenu, koje se međusobno razlikuju po veličini grozda, obojenosti kožice bobica i po kakvoći. U svom razmatranju o razvoju sortimenta vinove loze u Hrvatskoj TURKOVIĆ (1955) se zalaže da o autohtonim kultivarima, među kojima je i Kraljevina, moramo voditi računa, ponajprije u smislu rada na njihovoj selekciji.

        Istog mišljenja su i drugi autori: LICUL, MIROŠEVIĆ, PREMUŽIĆ, MEŽNARIĆ, VIČIĆ (1979), MIROŠEVIĆ(1978) koji ističu potrebu detaljnog rada na tipskoj i individualnoj klonskoj selekciji Kraljevine, kako be se rasvjetlile agrobiološke razlike, a time utvrdile gospodarske vrijednosti svakog pojedinog tipa unutar populacije.

        Iz svih naprijed navedenih bibliografskih podataka vidi se da je unutar Kraljevine izražen varijabilitet, koji upućuje na potrebu selekcije. Vrlo je vrijedno prošetati kroz više od stoljeća i po vinogradarstva i vinarstva u "Listu mesečnom", "Gospodarskim novinama", odnosno u "Gospodarskom listu", da se vidi kada se spominje sorta Kraljevina, na kojim prostorima i u kojem gospodarskom i tehnološkom svojstvu.

        Tako već 1845. godine na st. 46 Lista mesečnog LJ. F. VUKOTINOVIĆ, veliki sudac varmedžije (županije) Križevačke, s puta po Moslavini u svom tekstu, između ostalih "felah" loze spominje i nešto malo Imbrine.
F. K. TRUMMER - u "IZVESTJU" tiskanom u Listu mesečnom br.4.10. ožujka 1848., a drugi put u Gospodarskim novinama br.35 str. 159. god 1853. pronalazi u vinogradu Župnika Pogledića kod Sv. Duha (Zgb) Kraljevinu (Portugieser roter), a u Sv. Ivanjskim vinogradima među glavne sorte spominje Imbrinu (Portugieser roter) uz Lipovinu i Zeleniku, te isto u vinogradu Omiljskom, župe Moravče. Na putu ga je pratio (rujan 1947.) Josip Čačković "najvještiji hrvatski vinoznanac".

        Navodi se i kakvoća od 18,3°Kl.

        Izvjestje s II. putovanja F.K. TRUMMERA objavljuju Gospodarske novine, u nastavcima od br.14. na st.61 (1853.), i od 18.09. do poč. 10. mj. 1854. On u Ravenskom okružjeu - između velikog broja sorata pronalazi i Roter Portugieser (Imbrina).

        S III. putovanja 1854. (Gosp. novine 1854 od br 51. na st. 205 pa u nastavcima do br. 8. str. 37 u god 1855.) Svrstava F.K.TRUMMER vinograde u skupinu zapadne Hrvatske, pa tako u I. skupini imamo obronke Zagrebačke gore, Podsused i Šenkovec kod Laduča na Sutli, a s druge strane Prigorje do Sv. Ivana Zeline, te Božjakovinu i Lovrentovicu. U ovoj skupini je 11 vinogradarskih položaja. Imbrina (Kraljevina) crvena (prvi put oznaka crvena) - Portugieser roter nalazi se na 1. mjestu po rasprostranjenosti.

        Imbrina je zastupljena i na drugim vinogorjima (Kalnik, Varaždin breg, Moslavina, Krašić - Plešivica, Glina - Petrinja) u znatno manjem broju i u tragovima. U ukupnom poretku u Zapadnoj Hrvatskoj na 5 je mjestu. U Slavoniji se niti ne spominje. Ukupni pregled rasprostanjenosti u Hrvatskoj tog vremena je sljedeći:

  1. Kadarka modra (Kadarka bl.);
  2. Lipovčina bijela (wippacher ws.)
  3. Moslavac bijeli (Mosler ws.)
  4. Ranina rana bijela (Augster ws.)
  5. Zelenika velika Zelena (Hainer gr.)
  6. Imbrina (Kraljevina) crvena (Portugieser rotter)
  7. Belina pikasta bijela (Hennisch ws) itd.

        LJ. F. VUKOTINOVIĆ (GL br. 43 - 1855.) "Pod Okićem" pri inventarizaciji spominje da "ponešto imade Imbrine, Kraljevine (Portugieser rot.) koji ovdje još zovu "Cesarščina". Prvi se put (dali je greška?) navodi posebno Imbrina, a posebno Kraljevina, kao da se radi o dva kultivara. Ovo pitanje je i danas aktualno (o.a.).
U pokušalištu Zagrebačkom 1855. Kraljevina crvena postigla je 17% šećera.

        DRAGUTIN STRAŽIMIR, Župnik DonjoZelinski 5.IX.1864. izabran za predsjednika podružnice Gosp. društva u Sv. Ivanu Zelini.

        Na izložbi vina u Križevcima 22.VII. 1863. rangirane su sorte po kakvoći u III skupine. Imbrina ili Kraljevina je u II. skupini

        U jednom drugom primjeru (G.L. 1869. st.50) D. Lambl preporuča za bijela vina srednje kakvoće na prvom mjestu Kraljevinu. U istom broju
D. LAMBL iznosi i kakvoću grožđa sorata iz Križevaca i spominje Kraljevinu crvenu s 19.6% sladora. D. LAMBL 1867. (G.L. na st. 259 klasira sorte pa spominje Kraljevinu bijelu i Kraljevinu rumenu. G.L. 1870. donosi izvješće iz Pokušališta Zagrebačkog (Lepa Ves) cit:"Iz ovih pokusa mogosmo se uvjeriti da su naša rumena Kraljevina i Graševina najzahvalnije i gajenja najdostojnije grožđe,..."

        Moravčina crvena je sinonim za Imbrinu ili Kraljevinu, koji se i danas još rabi u nekim krajevima Zagorja (Klanjec). Potječe iz mjesta Moravče u Prigorju, gdje se mnogo sadi (G.L. 1865. st.211.).

        God. 1869. st.46. D. LAMBL piše:" Okolica Moravča odlikuje se tako lijepom Kraljevinom da je teško naći bolje u čitavoj Hrvatskoj.. Nego dočim je Kraljevina oko Sv Ivana i oko Zagreba lijepa i plodna jer joj prija vapnenasto tlo, zaostaje u predjelih ilovatih..."

        A.TRUMMER je 1876. predao Internacionalnoj ampelografskoj komisiji popis sorata iz Zemaljske ratarnice u Križevcima, koji je 1877. za istu komisiju nadopunio Stražimir. Za mnoge se sorte, među kojima je i Kraljevina navodi da se od tada mogu smatrati "domaćim".

        MATEJ DUDAN "oenokemist" iz Zagreba u G.L. 1889. na st. 85. u članku "Vinoslovne studije o nekih vinih iz Horvatske..." navodi podatke za Imbrinu crvenu iz Zagreba, gdje ima 11,4vol% alk. 8,76 kis. i 26,88 ‰ suhi ext.
        Cijepljenje pri prvoj obnovi vinograda, u rasadniku Borongaj preporučaju se i cjepi Kraljevina, ali 1/3 ili 1 u odnosu na Graševinu, Pinot i dr. tada već uhodavane kultivare.

        Za kultivar Kraljevinu poznati su još i sinonimi: Kralovina, Moravna, te po TRUMMER-U Konigstraube i Portugieser roter. On piše: "To je stari autohtoni kultivar vinove loze, koja, vjerojatno, vuče podrijetlo iz vinogorja sjeverozapadne Hrvatske, gdje je i danas rasprostranjena i predstavlja vodeći kultivar u sortimentu Zagrebačkog i zelinskog vinogorja.

        BABO i MACH u njihovoj knjizi navode: "Kraljevina je originalni hrvatski kultivar poznat još pod nazivom Brina. Zove se i Imbrina, a rasprostranjena je po cijeloj Hrvatskoj i njezina je prva domovina gora Susedgrad, Vrapče, Šestine, Sv. Šimun, Moravče, Psarjevo i Sv. Ivan".

        Eto, iz svega proizlazi da je domovina Kraljevine zagrebačko Prigorje pa stoga i s pravom predstavlja robnu marku zagrebačke Županije, ali i s pravom grada Zagreba. U sortimentu se zadržala tako dugo jer se odlikuje stabilnom rodnošću koja varira od 80 do 120 dct grožđa po ha. Vrlo dobre rezultate daje na južnim i jugozapadnim ekspozicijama. Uz primjenu odgovarajućih agrotehničkih i ampelotehničkih mjera u moštu nakuplja do 18% sladora, a ukupna kiselost varira, u ovisnosti o godini, od 6,0 do 9,0 g/l. Vino je vrlo užitno. Ono se sa svojom zelenkasto-žućkastom bojom, svojom svježinom čistim vinskim mirisom, finom i diskretnom aromom sorte izuzetno dobro slaže s tradicionalnim jelima prigorja kao što su krvavice s kiselim zeljem, češnjovke sa zapečenim krumpirom, čvarci s mladim sirom, buncek sa zeljem i bažulom, štruklima, zlevankama i drugim vrsnostima prigorskog "jelnog folklora".

        I tako ". šetajući vinogradarskim prostorima ovim., pokazuju ti se vječito neponovljive slike, impresije pejzaža sjeverozapadne Hrvatske, krajobraza shvaćenog u svakodnevnici vlastite vrsnosti, metafori vječnosti. Kada pretvaraš taj prostor u krajolik sanja, u zagrljaj osjećajnog treptanja, onda ti se prizori prošlosti izmjenjuju u lelujavu sudioništvu sadašnjosti. Tu očitavaš vjekovni mar i djelo težaka, vinogradara, koji buđenjem u praskozorju hrli svojim Goricama, svome trsju. To je suklađe prirode i čovjeka, od čovjeka za čovjeka, djelo u kojem je ljudska riječ izrečena. I ovdje su, na tim bregima, trs i gorice bile i za neke još jesu sudbina, njegovo veselje i njegova tugaljivost."

Zanimljive 80-te - Enotehnologija

24.08.1986. pripremio Stipe Stipić: Zanimljive 80-te - Enotehnologija

Enotehnološke inovacije u proizvodnji vina

(Izvod iz časopisa Jugoslovensko vinarstvo-vinogradarstvo broj 12/82. prof. dr.  Slavica Šikovec - Ljubljana.)


        Na savjetovanju koje je 1981. godine organizirala Poslovna zajednica za unapređivanje vinogradarstva-vinarstva u  Poreču mogli smo čuti ZAHTJEV stručnjacima koji se bave MARKETINGOM VINA, da je potrebno IZBJEGAVATI brojna čišćenja, filtriranja i ostale stabilizacijske tretmane. Zakonskim propisima DOZVOLITI TALOG U VINU, jer se kvaliteta vina suviše srozava, upotrebom spomenutih postupaka. Ova konstatacija stoji, ali je zahtjev da se dozvoli sediment-talog u vinu NEPRIHVATLJIV.
        Potrošač, naročito kulturan, vinom se ne opija, nego u vinu uživa. Kada ga pije divi se njegovoj boji i bistroći.
        Potrošač-konzument traži u vinu BUKE i bogatu, harmoničnu i po mogućnosti diskretno ukomponiranu i zaokruženu AROMU, sa izraženom individualnošću proizvodnog područja i sorte.
        Vina koja se proizvode NESUVREMENO, lišena su brojnih naročito lako hlapivih i delikatnih, a vrlo dragocjenih sastojaka. Možemo doslovce reći da smo takovo vino "SVUKLI".
        Naime poznato je da sva SREDSTVA ZA ČIŠÆENJE svoju EFIKASNOST oslanjaju  na APSORPCIJU ili KEMIJSKIM REAKCIJAMA. Prema tome, konstatacija potrošača da proizvodimo kristalno čista vina, ali SIROMAŠNA NA AROMI - BUKEU često su na mjestu.
        Primjenjujući danas, suvremenu enotehnologiju i tehniku, naši enolozi su u mogućnosti proizvoditi kvalitetna i visoko kvalitetna vina.,koja se sve više traže na domaćem i stranom tržištu.

PREDUVJETI:
  • kvalitetna sirovina (kvalitetne i visokokvalitetne sorte),
  • vrijeme berbe do prerade mora biti što kraće, da se spriječe nepoželjni mikrobiološki i oksidativni procesi, posebno za viših temperatura i
  • temperatura vrenja (optimalna temperatura za vrenje bijelog mošta 15- 18°C, a za crno 20°C). Tek nakon HLAÐENJA na odgovarajuću temperaturu moštevima bijelih sorata dodajemo 2% SELEKCIONIRANIH VINSKIH KVASACA (po mogućnosti da to bude autohtona kvaščeva flora). Od pravilnog vođenja alkoholnog vrenja - fermentacije, te od vrste kvaščevih gljivica, odnosno SOJEVA, u velikoj mjeri zavisi buduća kvaliteta vina.

        Ako je grožđe trulo-napadnuto Botrytism treba mošt tretirati sa aktivnim ugljenom ili Bentonitom, posebno u tzv."Bjelančevinstim godinama", da nam vino kasnije ne izgubi vrenje i sa esterifikacijom nakon alkoholnog vrenja (trulo grožđe je bogato OKSIDATIVNIM ENZIMIMA, a može prenijeti iz mošta na vino manu vina miris po plijesni.)

        Selekcionirani kvasac moramo bezuvjetno dodati, posebno ako je grožđe bilo tretirano sa BOTRITICIDIMA npr. Mikodifol i sl. koji su OSIROMAŠILI autohtonu groždanu mikrofloru, a koje se nalaze na bobicama odnosno dlačicama bobica "Pruinu".

        SPONTANO ALKOHOLNO VRENJE, bio bi suviše veliki RIZIK, pa čak i za proizvodnju KONZUMNOG (stolnog vina) VINA.

        Na Glavnoj skupštini Enotehnologa u Meksiku 1980. godine, bilo je između ostalog naglašeno da za proizvodnju KVALITETNIH VINA sa ZAŠTIÆENIM GEOGRAFSKIM PORIJEKLOM, potrebno KORISTITI SELEKCIONIRANE VINSKE KVASCE, i to po mogućnosti VIŠE SOJEVA kako ne bi došlo do "UNIFORMIRANIH VINA".

        Suvremena ENOTEHNOLOGIJA, izbjegava NAPLAVNE I PLOČASTE FILTRE, jer da isti OSIROMAŠUJU VINO NA "AROMI" . Zatim filtriranjem vina preko filtra sa azbestom unosimo iako vrlo male količine AZBESTA za koji je sigurno dokazano da je KARCINOGEN, a vino poprima specifičan okus na azbest.

        RJEŠENJE je nađeno zamjenom FILTRA u FINOJ CENTRIFUGI, koja uklanja najfinije čestice kvasaca, a djelomično i bakterija.

        Na ovo FINO CENTRIFUGIRANJE, prije RAZLIJEVANJA VINA U BOCE u cilju MIKROBIOLOŠKE STABILNOSTI, nadovezuje se MEMBRANSKA filtracija koja ne radi na principu APSORPCIJE, već na principu CJEDILA, odnosno cijeđenju vina kroz MEMBRANU.

        Na ovaj način OTPADA TOPLINSKI POSTUPAK tretiranja vina prije razlijevanja - flaširanja.

        MIKROBIOLOŠKA STABILIZACIJA VINA sa toplim punjenjem, pomalo se NAPUŠTA (iznimno za konzumna -stolna vina) jer se u vinu unište sve najfinije AROMATIČNE MATERIJE, pa vino postaje "STARO"

        Zato svakako u proizvodnji kvalitetnih i visoko kvalitetnih vina sa zaštićenim geografskim porijeklom, moramo dati PREDNOST FINOM CENTRIFUGIRANJU ZA VRIJEME FLAŠIRANJA.

        NOVOSTI: 
        STABILIZACIJA VINA NA VINSKI KAMEN (BIRSU):
        Evropska zajednica je DOZVOLILA UPOTREBU NOVOG RACIONALNOG I SIGURNOG tzv. "KONTAKTNOG POSTUPKA" u stabilizaciji vina, koji se sastoji u tome da se VINO koji je prethodno OHLAÐENO na 0°C, 24 sata DODAJU FINI KRISTALI VINSKOG KAMENA koji kao polazna JEZGRA djeluje na TALOŽENJE VINSKOG KAMENA-TARTARATA-BIRSE.
        Na ovaj način OTPADA, postupak RASHLAÐIVANJA VINA na – 4°C u trajanju 8 dana. U tome je velika ušteda na energiji, a efekt je isti.

Više članaka ...

  1. Francuski poučak za vrsnije vino