Ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja
Pokušajmo objasniti što je to zapravo ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja. To je proizvodnja koja vodi računa da proizvodi (hrana) sadrže što manje (a svakako daleko ispod dopuštenih količina) onečišćenja, ne samo iz poljoprivrede već i iz drugih izvora, a da troškovi te proizvodnje ne onemogućuju prodaju proizvoda. Američka definicija prihvatljive poljoprivrede još je šira: to je ekološki povoljna, ekonomski opravdana, socijalno pravedna i humana poljoprivreda.Ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja ne ograničava se na jednostavno pridržavanje propisa. Pridržavati se propisa i proizvoditi hranu bez nedopuštenih onečišćenja mora svaka poljoprivredna proizvodnja. Mi u Hrvatskoj imamo propise o maksimalnom dopuštenom onečišćenju hrane, ne samo za "agrokemikalije" već i za druga onečišćenja. Ti su propisi na europskoj razini i ako se njih pridržavamo možemo hranu izvoziti u Europsku zajednicu. Nažalost, pridržavanje propisa nije dovoljno, čak i u hrani za izvoz, pa se događa da se hrana vraća iz inozemstva zbog nedozvoljenih ostataka i nečistoća. No to nije tema ovog napisa, iako na nepridržavanje postojećih propisa treba što češće ukazivati kako bi se stanje popravilo. Ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja teži još nečem višem, teži proizvesti proizvod još mnogo manje onečišćen nego što je to dopušteno.
Nema područja na svijetu gdje bi se mogla proizvesti hrana bez ikakvih onečišćenja. Zrak je onečišćen sumpornim i dušičnim spojevima iz energana, industrije i urbanih sredina, tlo je onečišćeno olovom iz prometala, a vode živom, kloriranim bifenilima, fenolima i drugim kemikalijama, te fosforom iz industrije i urbanih sredina. Nema izoliranih područja na zemljinoj kugli. Kisele kiše s otrovnim tvarima iz Njemačkih i Engleskih tvornica onečišćuju i područja Skandinavije u kojima uopće nema industrije. Radioaktivni oblak iz Černobila pokrio je pola Europe i krajeva nekoliko tisuća kilometara od mjesta nastanka. Stoga je smiješno smatrati da u nas ima "Bogom danih područja", npr. na nekim otocima ili u planinskim krajevima, gdje je dovoljno saditi ili sijati, te brati ili žeti proizvode, koji će odgovarati međunarodno priznatim normama za proizvode "ekološki prihvatljive poljoprivredne proizvodnje".
Ulazak u takvu proizvodnju znači prethodnu analizu tla na kojem se želi proizvoditi, analizu vode kojom se želi navodnjavati, analizu ekoloških i klimatskih uvjeta područja, te razradu takvog tehnološkog postupka proizvodnje kojim se neće dodatno onečišćavati neki proizvod. Znači da je ekološka poljoprivreda posao za široki tim stručnjaka, isprva prvenstveno kemičara i pedologa, zatim stručnjaka za ishranu bilja, stručnjaka ratara, voćara odnosno specijalista za neku kulturu, stručnjaka za preradu proizvoda, a posebno važnu ulogu imaju stručnjaci za zaštitu bilja. Nakon toga se uključuju ponovno kemičari i liječnici, te konačno ekonomisti.
Na taj se način počelo prilaziti ekološkoj poljoprivredi u zapadnim zemljama nakon 1970. g. Organizirana je i IFOAM, međunarodna organizacija pokreta organske poljoprivrede, kao i brojne organizacije za, pojedine države. Primjerice za Njemačku to je AGOI., u kojem je šest saveza različitih naziva, pa i različitih principa i smjernica proizvodnje, ali unutar minimuma kojeg utvrđuje AGOL. U tu je organizaciju učlanjen i Demeter, nazvan po grčkoj boginji poljoprivrede Demeteri, koji, uz od nas prije spomenute principe, vodi računa i o kozmičkim utjecajima na rast biljaka.
Smjernica se mora proizvođač pridržavati najmanje tri godine prije nego što može proglasiti da je neki proizvod proizveden po tim smjernicama. To razdoblje može organizacija koja provodi nadzor produljiti ili skratiti u izuzetnim slučajevima. Plodnost i biološka aktivnost tla treba biti održavana, uzgojem biljaka za zelenu gnojidbu i unošenjem organskih tvari proizvedenih na objektima koji proizvode u skladu s tim smjernicama. To znači da se npr. stajski gnoj može koristiti samo iz vlastite proizvodnje ili nabavljen od nekoga tko proizvodi po principima ekološke poljoprivrede. Opširno su navedeni i drugi organski proizvodi koji se mogu koristiti kao gnojivo.
Od mineralnih gnojiva dopuštaju se sirovi fosfati, kalijeve soli, pepeo (drveni), vapno, sadra i neki drugi, a uobičajena se mineralna gnojiva, ne dozvoljavaju. Od sredstava za zaštitu bilja smjernice EU-a predviđaju korištenje bioloških insekticida na osnovi bakterije "Bacillus thuringiensis", nadalje više insekticida biljnog porijekla (piretrin iz dalmatinskog buhača, rotesnon iz derisa, kvasija i rianija), metsldehida, sumpora, bordoške i burgundske juhe (na bazi bakra) kalijevih sapuna, feromena i još nekoliko malo korištenih sredstava. Proizvodi koji će biti deklarirani da potječu iz ekološke poljoprivrede ne smiju biti proizvođeni uz upotrebu sintetskih insekticida, i fungicida, te herbicida. S toga će glavne mjere zaštite bilja, biti tzv. ne pesticidne mjere.
Poljoprivredni proizvođači koji želi prodavati proizvode iz ekološke poljoprivrede mora se registrirati kod određene organizacije za takvu proizvodnju. Pri tome mora prijaviti površine na kojima će proizvoditi u skladu s postojećim smjernicama te organizacije. Nakon trogodišnje proizvodnje, koju još ne smije deklarirati da je iz ekološke proizvodnje, tek započinje proizvodnja iz ekološke poljoprivrede. Ona se obavlja uz svakogodišnji, po potrebi višekratni nadzor proizvodnje, kojeg obavljaju stručnjaci angažirani od organizacije. Na kraju se analiziraju i proizvodi i tek tada dolaze u promet pod deklaracijom "iz ekološke poljoprivrede" ili "proizvedeni po smjernicama organizacije" itd.