Pepelnica

(Uncinula necator)

          Općenito. Pepelnica je prva bolest koja se pojavila na vinovoj lozi u Europi, a da je stranog podrijetla. Prvi simptomi zamijećeni su u okolici Londona 1845. godine od strane vrtlara Tuckera, a ime bolesti Oidium tuckeri dao je mikolog Berckeley koji ju je prvi opisao. Nekoliko godina kasnije bolest se proširila na sve zemlje Mediterana. Pojava bolesti uvelike je otežala uzgoj vinove loze koja je do tada tražila malu njegu, a davala dobar izvor prihoda. Ime pepelnica potječe od simptoma na biljnim dijelovima koji izgledaju kao da su prekriveni pepelom. Taj „pepeo“ su lanci oidija i micelija.

          Biologija. Patogen može prezimiti na dva načina. Prvi način je u obliku micelija i oidija u pupovima zaraženih čokota, a drugi u obliku kleistotecija. Kleistoteciji su smeđa do crna plodna tijela gljive oblika kuglice. Vrlo su sitni, a mogu biti promjera 84 – 105 µm. Pri prezimljavanju u pupovima najčešće su zaraženi srednji pupovi na lucnju, a patogen zaštićen u pupu može dulje podnijeti temperature i do -15°C, a temperature od -21°C u trajanju od 5 ili više sati su pogubne. Umnažanje oidija i micelija koji je prezimio u pupu počinje na temperaturama iznad 5,6°C. Iz tako zaraženih pupova razviju se zaražene mladice na kojima se nalazi prevlaka pepeljasto sive boje, a ta pojava najčešće se primjećuje u vinogradima na jugu Hrvatske. Kleistoteciji nastaju u početku rujna do listopada na zaraženim listovima i mladicama, a ispiranjem kišom mogu dospjeti i na koru čokota i tlo. Kleistoteciji koji prezime u pukotinama kore čokota mogu sačuvati svoju vitalnost. U kleistotecijima se nalaze askusi sa askosporama koje vrše infekciju, a da bi se askospore oslobodile potrebna je kiša od 2,5 mm i temperature više od 10°C. Oslobađanje askospora obično počinje nakon otvaranja prvih listića pa do cvatnje, a biljne dijelove mogu inficirati samo ako su određeno vrijeme bili vlažni. Pri nižim temperaturama vlaženje mora biti dulje nego pri optimalnoj temperaturi što znači da su duljina vlaženja i temperatura u obrnutoj korelaciji. Nakon infekcije javljaju se simptomi. Novonastale oidije izvor su sekundarnih infekcija, a oidije nemaju nikakvih potreba za vodom te se mogu razmnožavati i pri niskoj vlazi zraka. Direktno sunčevo svijetlo inhibira klijanje oidija, a pojedini grozdovi koji su direktno izloženi suncu mogu biti ne zaraženi ili manje zaraženi od grozda koji je u sjeni s unutrašnje strane čokota.

          Simptomi. Štete mogu biti velike, u godinama povoljnim za razvoj bolesti u pojedinim vinogradima i stopostotne. Pepelnica ili lug izaziva promjene na svim zelenim dijelovima biljke kao što su listovi, peteljka lista, peteljkovina, mladice, vitice, cvat i bobe. Svaki stadij razvoja lista može biti napadnut. Simptomi su u početku napada jedva uočljivi, a patogen naseljava lice lista, ali kod jače zaraze može se nalaziti i na naličju. Nastaju veće ili manje pepeljaste zone. Gljiva haustorijama crpi hranu iz epidermalnih stanica (budući da je ektoparazit) koje s vremenom odumiru. Nenapadnute stanice se nesmetano dalje razvijaju pa zbog nejednakog rasta nastaje kovrčanje i uvijanje lista. Prisutnost gljive na listovima najavljuje jači napad na grozdove. Mladice mogu biti napadnute sve dok ne odrvene. Prije zriobe drva mogu se primijetiti slabo izražene zrakaste mrlje tamno plave do crne boje. Odrvenjavanjem mladica ostaju nekrotizirane stanice, a na rozgvi se nalaze smeđe mrlje zrakastog ruba. Od jakih zaraza mladica može zaostati u rastu i razvoju i slabije odrvenjavati, zbog čega se takva rozgva ne smije koristiti kao plemka za proizvodnju crijepova. Cvat može biti napadnu prije otvaranja, a cvjetovi priljubljeni jedan uz drugoga češće su napadnuti. Cvjetovi se suše i otpadaju. Na bobama nastaju najveće štete, a mogu biti napadnute od zametanja do promjene boje boba. Nakon oplodnje, kod veličine boba 2 – 3 mm u promjeru, mogu biti i potpuno prekrivene pepeljastom prevlakom. Kod boba koje su napadnute neposredno poslije cvatnje mogu nastati i pukotine koje sežu sve do koštice što je još jedan karakterističan simptom pepelnice.

          Zaštita. Različita je osjetljivost sorata na pepelnicu. Američke sorte vinove loze i njihovi križanci otporniji su od europskih sorata kao što su portugizac, plemenka, frankovka, chardonnay, pinot, moslavac, rajnski rizling, silvanac, maraština, debit, carignan, borgonja, hrvatica, muškat i mnoge druge sorte. Povoljne agrotehničke mjere smanjuju zarazu. Skidanje listova u blizini grozdova smanjuje vlagu i omogućava kvalitetnu primjenu fungicida koja je na europskim sortama neizbježna. Sa zaštitom se obično počinje prije cvatnje prskanjem sumpornim sredstvima u stadiju (B-C), a osobito u vinogradima u kojima postoje učestale zaraze grinjama šiškaricama. Pred cvatnju obavlja se tretiranje i protiv pepelnice i protiv plamenjače uporabom sistemičnih fungicida koji se doda pripravku za zaštitu od plamenjače. Nakon cvatnje također se može koristiti fungicide za suzbijanje pepelnice i plamenjače, a u područjima u kojima se pepelnica javlja u jakom intenzitetu, može se između dva prskanja provesti zaprašivanje sumpornim prahom. Kada završi zaštita od plamenjače još uvijek može doći do zaraze pepelnicom te je možda potrebno obaviti jedno do dva prskanja. U ekološkoj proizvodnji se osim sumpora koriste i biofungicidi na osnovi hiperparazita Ampelomyces quisqualis i Tilletiopsis sp. Ove mjere imaju slabije djelovanje od kemijskih pripravaka. Fungicidi registrirani za suzbijanje pepelnice prikazani su u sljedećoj tablici:

• Pret
• Sljedeće